уторак, 21. август 2012.

Heraklit

(535. - 475.)

Jedan od najranijih mislilaca koji su i čovjeka kao duhovno i moralno biće uzimali za predmet filozofskog izučavanja, te u u svom sistemu, u najužoj vezi sa svojim pogledmom na svijet i život, davali i određeno mjesto jeste Heraklit, sin Blisonov, iz Efesa, najveće jonske varoši poslije Mileta. Heraklit je bio prvi mislilac koji je filozofiju s puta kosmologije skrenuo na stvari koje više imaju veze sa životom na zemlji.

Heraklit je živio u vrijeme između godine 535. i 475 p.n.e., dakle u vrijeme vladavine persijskih careva Darija I i Kserksa. Bio je kraljevskog porijekla, vukao je lozu od atinskoga kralja Kodra, čiji je sin Androkle bio osnivač Efesa. „Zato kažu da je ondje osnovan jonski kraljevski dvor, pa se još i sada potomci toga roda nazivaju kraljevi i imaju neke počasti. Prvo mjesto kod javnih igara i skerletno ruho kao znamenje kraljevskog roda, palicu mesto žazla i svete obrede eleusinske Demetre” Heraklit je ostavio svome bratu. Ne samo po svome kraljevskom porijeklu nego i po svojoj duhovnoj konstituciji, bio je radikalan aristokrat. Prema tome, ne samo po duhu nego i po lozi, on je srodnik Platonu, još jednom velikom Kodrovu potomku, s kojim u političkom shvatanju ima dosta zajedničkih crta. Kao ranije pjesnik Hiponakt, takođe iz Efesa, i Heraklit je učestvovao u javnom životu svoga grada, te je tiranina Melankomu savjetima privolio da se odrekne vlasti. Ali kad su oslobođeni Efešani u svojoj demokratskoj mržnji prognali Hermodora, njegovog prijatelja i svog najčestitijega građanina, on je okrenuo leđa radikalno-demokratskom svijetu i povukao se iz političkog života svoga zavičaja. Pripadao je onim ljudima koji se, kako kaže Božo Knežević, “namjerno povlače u mrak da bi iz njega bolje vidjeli šta oni osvijetljeni rade”. Kao Montenj, koji će u samoproučavanju nalaziti svoju metafiziku i fiziku, on se u samoći predao izučavanju samog sebe i na taj način u najvišem smislu ispunjavao zahtjeve delfijskog boga: “Upoznaj samoga sebe”. On to izjavljuje s ponosom, ali priznaje i ovo: “Duši granica nećeš, idući, naći, ma prolazio svima putevima: toliko je duboka njena mjera”. A kad su ga Efešani udostojili da im napiše zakone, on je to odbio, jer je vidio da se grad već nalazi pod vlašću loše vlade. Više je volio da boravi u nenaruženoj i beskonačnoj prirodi, koja mu se objavljivala u hujanju vjetrova i u talasanju mora, čak i da se kocka s djecom, negoli da piše zakone nepopravljivim Efešanima. Nije mario za veliku mnogoglavu gomilu i njena uobražavanja, jer njeni ljudi nalaze sreću u službi “donjoj polovini čovjekovoj kao volovi u pasenju grahorice, kao magarci više vole slamu no zlato, kao svinje više vole blato no čistu vodu, i kad nauče ne razumiju, ne umiju ni da čuju ni da govore, najedu se kao stoka, i kad čuju ne čuju, uzbezeknu se kod svake riječi, laju na nepoznata čovjeka kao psi, i zato mu jedan umnik vrijedi više no deset hiljada prostaka”. Koliko je Heraklit uopšte prezirao široku gomilu pokazuje i ovaj odlomak: “Ta kakav bi mogao biti njihov duh ili razum? Dopuštaju da ih vode narodni pjevači, a učiteljica im je svjetina, jer ne znaju da su mnogi rđavi, a malo ih je dobrih”.

U Diogena Laerćanina poslednji dani života Heraklitova opisani su ovako: I kad je naposlijetku zamrzio na ljude i povukao se iz društva i živio je u gorama, hraneći se lišćem i travama. I zacijelo zbog toga pade u vodenu bolest, pa se spušti u grad i zagonetno stane pitati ljekara da li bi mogli od poplave napraviti sušu. A kad ga ovi nijesu shvatili, zakopa se u staju i ponada se da će se od toplote đubreta voda ispariti. Ali ni tako ništa ne postiže i preminu pošto je poživio šezdeset godina.

Ali Hermip navodi kako je pitao ljekare da li neko može da isprazni utrobu i da iz nje izvuče vodu. I kad su oni rekli da takvoga nema, on se postavio na sunce i naredio svojim slugama da ga pokriju kravljim balegama. Tako je ležao, i drugog dana je umro. A Neant iz Kizika kaže da je, u nemogućnosti da skine balegu, ostao onako, kako je bio, i pošto se zbog promjene nije mogao prepoznati, proždrali su ga psi.

Te gadne i gnusne priče ponavljaju se u različnim verzijama, samo s malim odstupanjima u pojedinostima. One se ne zasnivaju ni na kakvom istorijskom predanju; to je veoma podrobno izrađena karikatura, koju su donijeli neobdareni prostaci da izvrgnu podsmijehu mislioca koji je filistre prezirao. Već je F. Lasal prvi primijetio da ta parodija pripada određenoj skupini priča i anegdota o izmišljenim prilikama u kojima su živjele ugledne ličnosti i koje simbolišu njihove karakteristične odlike i slabosti.

Heraklit je dijelom još živio i isto vrijeme sa Parmenidom. Sa njim počinje odvajanje, povlačenje filozofa iz javnih poslova otadžbine i njenih interesa. U filozofiji ima:
a) sedam mudraca kao državnike, regente, zakonodavce;
b) pitagorejski savez aristokracije;
c) filozofiju, značaj nauke za sebe.

Heraklit se posvetio isključivo naukama, živio je u samoći potpuno za filozofiju. O njegovom životu poznato je jedva nešto više od odnosa prema zemljacima efežanima; i to poglavito činjenica da su ga oni prezirali, ali da je on još dublje prezirao njih. Hegel u njemu vidi izdvajanje od svjetine. U tome plemenitom duhu poniklo je to preziranje iz dubokog osjećanja o izopačenosti predstava svojih zemljaka i njihovog zajedničkog života; još su sačuvane pojedine izreke koje je o tome činio u različitim prilikama. Diogen Laerćanin priča da je Heraklit rekao: „Svi efežani, čim odrastu , zasluživali bi da im se pokidaju šije, kako bi se grad prepuštio maloljetnicima" — „jer su oni njegova prijatelja Hermodorusa, najizvrsnijeg među sobom, prognali, za šta su kao razlog naveli ovo: Među nama ne smije niko da bude najbolji; ako je neko takav, onda neka to bude na nekom drugom mjestu i kod drugih." Takođe se u atinskoj demokratiji dešavalo da su se iz istog razloga proganjali veliki ljudi. Proklus veli: „Plemeniti Heraklit nazivao je narod nerazboritim i glupavim. U čemu se sastoji, pita on, njihov razum ili njihova razboritost? Većina njih su rđavi, malo ih je dobrih." „Njegovi sugrađani pozvali su ga da učestvuje u upravljanju javnim poslovima; ali on je to odbio, jer nije odobravao njihov ustav, njihove zakone i državnu upravu." Diogen Laerćanin kaže dalje: „Kao dokaz Heraklitove duševne veličine Antisten navodi to što je kraljevstvo prepuštio svome bratu."

Preziranje prema onome što su ljudi smatrali za istinu i pravdu Heraklit najsnažnije izražava u pismu u kome je navodno odgovorio na poziv Darija Histaspa „da dođe k njemu, da bi ga upoznao s grčkom mudrošću, pošto njegovo djelo ‘O prirodi’ sadrži veliku snagu teorije o svijetu, ali je na mnogim mjestima nejasno, te da mu objasni ono čemu je objašnjenje potrebno", i to ovim riječima: „Svi smrtni, koliko ih god ima, daleko su od istine i pravde, i zbog svoga bezumlja mnogo polažu na svoja pretjerana i sujetna ubjeđenja. Ja, međutim, pošto sam uspio da zaboravim svako zlo, pa izbjegavam pretjeranu zavist koja me progoni, a tako isto i nadmenost visokog staleža, neću doći u Persiju, ostajući zadovoljan sa malim i pri svojoj odluci."

Svoje djelo (samo jedno), kome neki daju naziv Muze, drugi pak O prirodi, Heraklit je ostavio na čuvanje u Dionin hram u Efesu. Ono je, kako izgleda, postojalo i u poznija vremena; fragmenti koji su doprli do danas sakupljeni su u Stefanusovoj: Poesis philosophica. Šlajermaher ih je takođe pokupio i uredio po jednom naročitom planu: „Heraklit, mračni, iz Efesa, prikazan na osnovu odlomaka njegovog djela i svjedočanstava starih”. Krojcer je gajio nadu da će ga obraditi sa većom kritičnošću i na osnovu boljeg poznavanja jezika. On je prikupio jednu potpuniju zbirku (naročito na osnovu gramatičara). Ali pošto ju je iz oskudice u vremenu ustupio radi obrade jednom mlađem naučniku, a taj je umro, to ona nije dospjela do publike. Međutim, takve su zbirke po pravilu suviše opširne. One sadrže masu učenih stvari, te se lakše mogu pisati nego čitati.

Heraklit je ubrajan u mračne mislioce i čuven je zbog svoje nejasnosti. Ciceron tvrdi da je Heraklit namjerno pisao tako nejasno. Hegel se ne slaže sa tim i smatra da je Heraklitova nejasnost, zbog koje mu je i dat nadimak „mračni", prije je posljedica zanemarenog rečeničnog sklopa i neizrađenog jezika; i Aristotel je tog mišljenja: Heraklitovu nejasnost on dovodi u gramatičkom pogledu u vezu sa nedostatkom interpunkcije: „Čitalac ne zna da li jedna riječ pripada onome što joj prethodi ili onome što dolazi poslije nje”. Toga je mišljenja i Demetrijus. Sokrat je o toj knjizi rekao: „Ono što sam u njoj razumio izvrsno je, a o onome što nijesam razumio vjerujem da je i ono isto tako izvrsno; ali potreban je neki delski (hrabri) plivač pa da može preplivati na drugu stranu”. Međutim, nejasnost te filozofije sastoji se poglavito u tome što je u njoj izražena jedna duboka, spekulativna misao; ta misao je za razum uvijek teška, nejasna: matematika, naprotiv, sasvim je laka. Pojam, ideja razumu su odvratni, on nije u stanju da ih shvati.

Platon je naročito revnosno proučavao Heraklitovu filozofiju. U njegovim djelima nalazimo mnoge navode iz nje, i on je neosporno dobio svoje ranije filozofsko obrazovanje na osnovu nje, tako da se Heraklit može označiti kao Platonov učitelj. Hipokrat je tako isto heraklitski filozof.

Izvještaji koji postoje o heraklitskoj filozofiji izgledaju na prvi pogled vrlo protivrječni, ali u pogledu sadržine uopšte oni se mogu pročitati i u njima se može naći čovjek dubokih misli. On predstavlja dovršenje dotadanje svijesti — jedno dovršenje ideje u totalitet koje čini početak filozofije, ili on izražava suštinu ideje, beskonačno, ono što ona jeste.


ONTOLOGIJA I KOSMOLOGIJA

Svojom dijalektičkom pronicljivošću Heraklit je vidio da u svijetu nema ničeg postojanog, nego da se sve neprekidno mijenja, da samo promjena postoji kao nešto postojano. Sve postaje da nestane i nestaje da ponovo postane. Promjena ide tako daleko da se “ne može dvaput ući u jedan te isti tok reke”, jer novi talasi uvijek potiskuju stare. Kao voda što ne miruje nego neprestano otiče, tako ne možemo susresti jedan te isti prirodni proces. Svijet nije nešto nepromjenljivo što bi zasvagda bilo gotovo, nego se neprestano mijenja, i zato ga Heraklit upoređuje s izmješanim napitkom koji se rastura ako se ne miješa. Kako se sve neprestano mijenja, svugdje ima suprotnosti. Svaka stvar se besprekidno mijenja, i svaka promjena predstavlja sredinu između dvaju suprotnih stanja ili prelaznu tačku gde se dodiruju suprotne pojave, od kojih priroda stvara sklad. O tome skladu govori ovaj odlomak:

“I priroda jamačno teži na suprotno i od toga stvara sklad, a ne od jednakoga: tako je začelo muški pol sastavila sa ženskim, a ne oboje s istovrsnim, te prvu slogu proizvela suprotnošću, a ne jednakošću. Očevidno, to čini i umjetnost ugledajući se na prirodu: slikarstvo, pošto pomiješa kakvoće bijelih i crnih, žutih i crvenih boja, napravi slike koje se slažu s uzorima; muzika pomiješa visoke i niske, duge i kratke tonove u različnim glasovima i time stvori jedinstvenu harmoniju, a gramatika učini smješu vokala i konsonanata i od njih sastavi cijelu umjetnost. Isto to bilo je rečeno i kod tamnoga Heraklita: ‘Spojevi: cijelo i necijelo, složno i nesložno, skladno i neskladno, i jedno iz svega i sve iz jednoga’”.

Taj antitetički misleni postupak poznaje već i stari mit: ono što proizlazi iz ljubavne veze Afrodite, nježne ljepotice, i Areja, snažne sile, jeste baš savlađivanje suprotnog, jeste sklad: prastara beotska boginja Harmonija.

Svoj antitetički postupak Heraklit primjenjuje na sve predmete i sve događaje, tako da po njemu sve što u ovom našem svijetu postoji ili se dešava postaje i postoji uzajamnim uticajem suprotnosti. One se protivstavljaju jedna drugoj, sukobljavaju, nadbijaju i naposlijetku borbom prelaze u sklad: “Ono što je jedno drugom suprotno sjedinjuje se i iz različnih zvukova nastaje najljepša harmonija, i sve postaje borbom”. Heraklit je najrevolucionarniji mislilac u cjelokupnoj istoriji filozofije, jer je kao načelo života u svijetu uzeo borbu. Svaka stvar pojavljuje se samo zato da sama sebe porekne; time što tako postupa, ona svojim bićem stvara i svoju suprotnost: svoje nebiće. Od sviju suprotnosti najveće su ove dvije: biće i nebiće, život i smrt, i one se slivaju jedna u drugu: “Besmrtni su smrtni, smrtni su besmrtni, jer je život smrt onih, a smrt onih život ovih” (frg. 62) “Kao isto živi u nama: živo i mrtvo, i budno i spavaćivo, i mlado i staro. Jer ovo, kad se promijeni, postaje ono, i ono kad se promijeni, postaje ovo” (frg. 88). Svijet u stvari nije drugo nego život koji neprestano umire, da bi se neprestano obnavljao. Smrt živi od života, a život od smrti — to je osnovni ritam svijeta. Život i smrt toliko su nerazlučno vezani jedno za drugo da se jedno bez drugog ne mogu zamisliti. Smrt se pokazuje samo na životu, izvan života ona ne postoji. Zato se ona bez veze sa životom ne može ni zamisliti. I jedno i drugo svagda se pojavljuju samo zajedno, i ona duboka, neizmjerna provalija što je ljudska predstava stavlja između njih, „ona međa nepromjenjiva, vaseljenu što čepa na dvoje” , nijesu drugo nego samo privid. Život i smrt razdvojeni su samo vremenom, i strah od smrti proizlazi iz predstave o granicama kojima je odvojen Had, velika oblast pokojnika. Dionis otvara vrata Hada o svom prazniku. To znače riječi Heraklitove: “Kad ne bi Dionisu litije pravili i pjevali himnu muškom udu, bilo bi to najbestidnije djelo. Ali jedno su Had i Dionis, kome u čast mahnitaju i praznuju svoje Leneje” (frg. 15). I stara indijska mudrost uči da nema bitne razlike između Dionisa i Hada, između života i smrti: prano mrtyuh = život i smrt su jedno (Atharva-Veda 11, 4, 11 a).

Jedinstvo svih suprotnosti predstavlja bog, apsolutno biće, koje prožima sve. U odnos između apsolutnog i relativnog, između jednog i mnogog, između boga i pojavnog svijeta, ulazi ovaj odlomak: Bog je dan — noć, zima — ljeto, rat — mir, sitost — glad. A mijenja se isto onako kao ulje kad se pomiješa s mirisima, pa dobiva ime po mirisu svakoga od njih” (frg. 67). U prvom dijelu navedenog odlomka Heraklit kaže da nijesu samo u svakoj skupini suprotnosti oba člana istovjetni jedan s drugim, na primjer, rat i borba s mirom i harmonijom, nego je suprotnost rat — mir istovjetna sa suprotnošću sitost — glad itd. Navedene četiri skupine suprotnosti zastupaju sve druge takve skupine iz kojih je sastavljen naš pojavni svijet, tako da je vaseljena, u svoj svojoj raznovrsnosti i promjenljivosti, na neki način istovjetna s bogom, a na koji se način ovaj razvija u svemir, to kazuje poređenje u drugom dijelu odlomka: kao ulje što se modifikuje kad mu se promiješa kakva specifična mirisna materija, te po njoj dobiva ime, tako i osnovna supstancija pod kojom se podrazumijeva bog, i koja čini suštinu svega, kad ulazi u svoje pojavne oblike, u svoje različne manifestacije — metamorfoze, gubi svoje pravo ime i dobiva ime dana i noći, mira i rata, ljeta i zime itd.

U svom neposrednom živom posmatranju prirode, bez primjene stroge naučne analize, Heraklit je vidio da sve biva sastavljanjem razdvojenoga i rastavljanjem sastavljenoga, razdvajanjem jednoga i sjedinjavanjem razdvojenoga, skladom rasklada i raskladom sklada. Harmonija je, dakle, rezultat ukrštavanja ili premošćivanja, neka dijagonala, rezultanta ili posledica intrakosmičkih snaga koje se rvu jedna s drugom u plodnom otporu. To je načelo razdvojenog jedinstva, ujedinjenog dvojstva, pri¬jateljske suprotnosti, složne zavađenosti. Ono što vaseljenu održava i razvija u svima njenim razgrancima i ograncima da “ne vrda ni tamo ni amo”, to je taj zakon borbe suprotnosti, njihova uzajamnog uslovljavanja i slaganja u višem jedinstvu. Bez sukobljavanja i nadmetanja tih suprotnosti nestalo bi razvitka, a njihovo sudaranje i čini suštinu života. Zato Heraklit i kaže: “Rat je roditelj svemu i car svemu; jedne je učinio bogovima, druge ljudima, jedne robovima, druge slobodnima“ (frg. 53); “ali treba znati da je rat opšta pojava, i borba da je pravda, i da se sve rađa borbom i nužnošću” (frg. 80). Kao u ljudskom drušvu, pravda važi, dakle, i u vasionskom poretku: “jer sunce neće prekoračiti svoje mјere; ako bi to učinilo, naći će ga Erinije, pcmoćnice Pravdine” (frg. 94).

Heraklit je nastojao da pobliže odredi supstrat neprekidnog postajanja i nestajanja svega, pa je našao da je to v a t r a, i to eterna vatra kao fina i fluidna prasupstancija, koju valja strogo razlikovati od obične vidljive vatre. Ova je samo jedan njen oblik. U vatri Heraklit je vidio prasupstanciju koja je životnija i dinamičnija nego što je Taletova voda i Anaksimenov vazduh. Aristotel i Simplikije kažu da je on vatru kao kosmički princip odabrao zbog njene nematerijalnosti i vječne pokretljivosti, a sam ističe njenu vječnu životnost: „Ovaj kosmos, isti za sva bića, nije uredio nikakav bog i nikakav čovjek, nego je oduvijek bio i jeste i biće vječno živi oganj koji se s mjerama pali i s mjerama gasi" (frag. 30). Tim učenjem o mjerama paljenja i gašenja helenski um u Heraklita načelu razvitka i uvitka dao je mnogo osnovnije i dublje značenje nego njegovi prethodnici i savremenici. U stvari, vatru kao prvi osnovni princip Heraklit nije, kao što se to često tvrdi, uzeo zato što je ona od svih stvari najnepostojanija, nego zato što je vidio da je vatra ona aktivna sila koja sa svoje strane izaziva množinu promjena ne samo u prirodnim nego i u tolikim tehničkim dešavanjima. Ulogu što je vatra u istoriji civilizacije igra u razvitku gotovo svake tehnike izneo je veoma lijepo Plinije Stariji: “Završavam opis djela ljudskog oštroumlja u kojima umješnost ide za prirodom i s velikim divljenjem primjećujem da je vatra ona sila kojom se gotovo sve izvodi. Vatri dajemo pijesak, i od njega se dobiva staklo, srebro, minija, različne vrste olova, boje i ljekovi. Vatrom se kamenje rastapa, vatrom se dobiva i ukroćuje željezo, vatrom se izrađuje zlato, vatrom se sprema kamenje kojim se grade kuće. Kod nekih stvari korisno je da se više nego jedared izlažu uticaju vatre, i jedno te isto gradivo, jedared pečeno, postaje određena stvar, drugi put pečeno postaje druga i ponovo pečeno treća stvar. Ugalj, na primjer, razvija svoj uticaj tek onda kad je sagorio, i dok se misli da ga je sasvim nestalo, njegova snaga postala je samo veća. Vatra je neizmjeran i neumitan dio prirode, i ne zna se da li ona više uništava ili stvara". Što je rekao Plinije, mogao je reći Heraklit i svaki njegov obrazovan savremenik. Vatru u kojoj se sve stvari pretvaraju i iz koje i kojom sve stvari postaju Efešanin upoređuje sa zlatom, za koje se svaki espap može prodati i kojim se svaki espap može kupiti: “Za vatru sve se mijenja i vatra za sve kao za zlato espap i za espap zlato” (frg. 90).

Kao što je, dakle, zlato zajedničko mjerilo svih vrijednosti, tako je to i vatra, jer cjelokupna priroda, i anorganska i organska, nije drugo nego neprekidno mijenjanje materijalnog prauzroka — vatre, koja iz jednoga stanja prelazi u drugo. “Sve se obrazuje gašenjem vatre: njen najgušći dio postaje zemlja, zatim zemlja pod uticajem vatre postaje voda; a voda se isparavanjem pretvara u vazduh, pa opet cio kosmos i sva tijela pretvaraju se u vatru”. Tako se učenje o vatri kao praizvoru svega produžuje u dijalektičko shvatanje razvitka cijele prirode: “Vatra živi smrću zemlje i vazduh živi smrću vatre, voda živi smrću vazduha, zemlja smrću vode” ili “Iz smrti zemlje postaje voda, iz smrti vode postaje vazduh, iz smrti vazduha vatra, i obrnuto”. Nastajanje jedne stvari jeste u isti mah i nestajanje druge, kao što, obrnuto, nestajanje jedne jeste u isti mah i nastajanje druge.

Dva su osnovna procesa kojima se vatra pretvara u sve i sve se ponovo vraća u nju. Prvi proces je put naniže , i na tome putu sve postaje od vatre zgušnjavanjem, i to je postajanje, rat, borba, potreba: “Kad se vatra zgušnjava, ovlaži, i kad se utvrđuje, postaje voda; a kad voda čvrsne, pretvara se u zemlju”. Drugi proces je put naviše, i na tome putu sve se postepeno vraća u oganj razređivanjem, i to je izgaranje, sloga, mir, sitost. Potom se opet ovlaži zemlja, i od nje postaje voda, a od vode ostale stvari, jer on (tj. Heraklit) gotovo sve svodi na isparavanje iz mora ... “Ali isparavanja nastaju iz zemlje i iz mora, jedna svijetla i čista, a druga tamna. Vatra se množi od svetlih, a vlaga od drugih isparavanja” (D. L. IX 9). Prelazna su stanja kretanje i život, a granice mirovanje i smrt: ali uvijek se preko granice odmah ide u kretanje i život. Ti procesi ne bivaju slučajno, nego se vrše po stalnom zakonu, koji Heraklit pretvara u neumitni i neodoljivi opšti prirodni zakon, i njemu je podređen cio svemirski razvitak. Taj zakon se zove “opšti zakon”, “opšti um”, “uzrok svega”, “tvorac bića”, “mjerilo istine”, “sudbina”, “nužnost”, “pravda”, a sve je to u stvari baš onaj vječno živi oganj koji upravlja svijetom kao munja. “Kormilar svemira je munja, tj. ona njime upravlja, a pod munjom razumijeva vječnu vatru. Kaže i to da je ta vatra umom obdarena i da je uzrok upravljanja svima stvarima. On je naziva potrebom i sitošću. Potreba je po njemu stvaranje svijeta, a sitost svjetski požar. 'Jer sve će, kaže on, vatra kad stigne suditi i zahvatiti'” (frg-i 64—66). Iz ovog što je dosad rečeno mogu se izvesti ove osnovne misli Heraklitova pogleda na svijet i život: 1) sve se mijenja time što iz jednog stanja prelazi u drugo, iz mirovanja u kretanje, iz života u smrt i obratno; 2) sve je podvrgnuto zakonu jedinstva i neprestane borbe suprotnosti; 3) najpodesniji simvol svega bivanja i kretanja jeste vatra, ali ne kao materija nego kao izgaranje; 4) cio svemir prožima opšta zakonitost kojom se održava njegovo jedinstvo.