субота, 18. септембар 2010.

Diogen


Diogen, sin mjenjača Hikesija, rođen je u Sinopi. Diokle priča da je njegov otac držao javnu mjenjačnicu i da je zbog falsifikovanja novca morao da pobjegne. A Eubulid u svojoj knjizi O Diogenu” tvrdi da je sam Diogen to uradio, i da je zajedno s ocem pobjegao u strani svijet. Štaviše, i Diogen u svom djelu “Pardalos” pripovijeda o tome da je falsifikovao novac. Neki, cpet, tvrde da je postao nadzornik i da su ga radnici nagovorili da ide u Delfe ili na Delos, u Apolonovu domovinu, u hram na Delosu, i da tamo upita da li smije da uradi ono na šta ga nagovaraju, naime, promjenu novčanica. I kad mu je bog dozvolio da izvrši promjenu državnog uređenja uopšte (politikon nomisma) a ne novčanice (nomisma), on to nije shvatio, falsifikovao je novac, bio je uhvaćen i, kako neki pričaju, primoran da ide u izgnanstvo, dok drugi govore da je svojevoljno otišao iz grada, i to iz straha. Drugi, opet, kažu da je novac uzeo od oca i falsifikovao ga. Otac mu je umro u tamnici, a Diogen je pobjegao i stigao u Delfe. Tamo nije pitao da li smije da falsifikuje novac, nego šta da uradi pa da postane najčuveniji od svih, a da je onda na to pitanje dobio pomenuti odgovor. Kad je stigao u Atinu, pridružio se Antistenu. Ali pošto ga je ovaj odbio, jer nije nikoga mogao da trpi pored sebe, on je ipak izdejstvovao da bude primljen zbog strpljivog navaljivanja. I kad je Antisten jednom prilikom digao štap na njega, Diogen mu je podmetnuo glavu i rekao: »Udri samo, jer nećeš naći nijedno drvo koje bi bilo dovoljno tvrdo da me oćera sve dok te budem čuo.« Od toga vremena bio je njegov učenik, a kao izbjeglica, živio je što je moguće skromnije.

Teofrast  pripovijeda kako je Diogen jednom posmatrao miša kako juri ovamo-onamo i ne traži ni mjesta za odmor, niti izbjegava mrak, niti pak pokazuje neku želju za takozvanim slatkišima. I tada je pronašao izlaz iz svog bijednog stanja. Neki pričaju da je on bio prvi koji je savio kaput i, tako reći, udvostručio ga jer je morao u njemu i da spava; nosio je i ranac u kome je bila hrana, i svako mjesto mu je služilo za sve, i za doručak i za spavanje i za razgovor. Tako  je, pokazujući prstom na Zevsovu galeriju i na Pompeion, zgradu za svečane priredbe, govorio da su mu ih podigli Atinjani da bi tu živio. Štapom se služio poslije jedne bolesti i stalno ga je nosio, samo ne u gradu, nego na svojim putovanjima, kao i torbu. Jednom je zamolio nekoga pismom da mu nabavi jednu kućicu, i pošto je ovaj odugovlačio, Diogen uzme bure i zadrži ga kao stan, kao što i sam svjedoči u svojim pismima. Ljeti bi se valjao na usijanom pijesku, a zimi bi grlio snijegom pokrivene statue, ne propuštajući ništa kako bi što više tjelesno očvrsnuo.

 Bio je naročito jak u tome da ostalim ljudima pokaže svoj prezir. Euklidovu školu je zvao žučem, a Platonovo poučavanje izobličenjem. Dionizijeve utakmice je nazvao velikim čudom za budale, a demagoge je nazvao slugama svjetine. Govorio je takođe da kad u životu sretne krmanoše, i lekare i filozofe, onda mu čovjek izgleda najrazumnije od svih stvorenja. A kad poslije toga naiđe na tumače snova i proroke i njihove pristalice, ili ljude nadmene zbog porijekla ili bogatstva, onda mu ništa ne izgleda bijednije od čovjeka. Često bi govorio kako vjeruje da je za život potrebno pripremiti ili pamet ili konopac. Jednom je spazio Platona na nekoj veoma svečanoj gozbi kako se služi maslinama. “Kako to? Najprije filozof učini veliko putovanje morem na Siciliju zbog radosti trpeze, a sad, kad svega toga ovđe ima, ti ne uživaš?” A ovaj mu odgovori: “Tako mi bogova, Diogene, ja sam se i tamo najviše držao maslina i sličnih stvari”. Na to će Diogen: “Pa zašto je, onda, bilo potrebno ići u Sirakuzu? Zar u Atici tada nije bilo maslina?”

Kad ga je Platon jednom pozvao u goste zajedno s prijateljima, koji su bili stigli, Diogen je gazio po njegovim tepisima govoreći: “Gazim po Platonovoj praznoj naduvenosti”. Na to je Platon odgovorio: “Kakvo li uobraženje time pokažuješ, moj Diogene, ti koji uobražavaš da nijesi naduven”. Drugi pričaju da je Diogen rekao: “Gazim po Platonovoj naduvenosti” na šta je ovaj odgovorio: “Tako je, Diogene, i to drugom naduvenošću”. Na pitanje đe je u Grčkoj vidio valjane ljude, odgovorio je: “Ljude niđe, a dječake u Sparti”. Kad nekom zgodom niko nije šćeo da se upušti u ozbiljan razgovor s njim, počeo je da cvrkuće kao ptica; poslije toga se oko njega skupila gomila ljudi, i on je počeo da ih grdi što na ovakve lakrdije dolaze sa toliko žara, dok za ozbiljne stvari nemaju ni vremena ni želje. Govorio je da se ljudi među sobom takmiče kako da jedan drugoga obore i zgaze, a da se za cijenu vrline niko ne otima. Iznenađivalo ga je što se gramatičari bave istraživanjem Odisejevih mana, a svoje sopstvene mane zanemaruju. Tako i muzičari znaju da podešavaju žice na liri, a svoje duševno stanje ostavljaju neusklađeno. Matematičari, opet, posmatraju Sunce i Mjesec, a ne vide one stvari koje im leže pred nogama. A retori ne prestaju da govore o onome što je pravo, ali to nikako ne čine. Čak i gramzivi ljudi govore pogrdno o novcu, ali ga ipak preko svake mjere vole. Govorio je oštro i protiv onih ljudi koji hvale pravične ljude da su se uzdigli iznad novca, ali pri tom blagosiljaju one koji imaju mnogo novaca. Ljutilo ga je i to što se bogovima prinosi žrtva za zdravlje, a da se prilikom samog žrtvovanja gosti na štetu zdravlja. Čudio se takođe robovima koji posmatraju svoje gospodare kako se goste a da ne ukradu ništa od jela. Hvalio je i one koji žele da se žene, ali koji se ipak ne ožene, one koji se spremaju na putovanje morem i koji ne otputuju, ljude koji žele da učestvuju u politici i koji to ne rade, koji žele da podižu đecu, a to ne rade, koji se spremaju da stupe u službu vladaru pa od toga odustanu. Govorio je takođe da prema prijateljima ne treba pružati ruke sa savijenim prstima. Menip priča u “Prodaji Diogena” da je kao zarobljenik, dok su ga prodavali kao roba, bio upitan šta umije da radi, a on je odgovorio: “Upravljati ljudima”. Glasniku je naredio: “Objavi da li neko želi da kupi sebi gospodara!” I kad su mu zabranili da sjedne, rekao je: “Ne mari ništa; ribe se prodaju onako kako koja leži”.

Govorio je da se čudi kako to mi, kad kupujemo lonac ili neku posudu, kucnemo po njoj, a kad kupujemo čovjeka, zadovoljavamo se samo njegovim izgledom. Ksenijadu, koji ga je kupio, rekao je: “Moraš me slušati iako sam tvoj rob, jer i ljekara i krmanoša bi slušao pod pretpostavkom da su robovi.« Eubul u knjizi O Diogenovoj prodaji” priča da je tako postupao i sa Ksenijadovom đecom, koju je, osim ostalih struka, poučavao i u jahanju, gađanju lukom i praćkom i bacanju koplja i to sve samo zbog toga što je tražio da imaju rumenu boju da sudobrog tjelesnog stanja. Dječaci su zapamtili mnoga mjesta iz dijela pjesnika i pisaca, pa i samog Diogena, koji se trudio da im svu tu materiju učini takvom da se lako pamti. U kući ih je podsticao da budu vrijedni i da jedu jednostavnu hranu i da piju samo vodu. Na ulici su morali ići sasvim kratko ošišane kose,  bez ikakvog doćerivanja, bez kaputa i cipela, ćuteći i gledajući samo ispred sebe. Vodio ih je i u lov. A oni su bili zabrinuti za Diogena, pa su se kod roditelja često zauzimali za njega. Isti autor tvrdi da je Diogen u Ksenijadovoj kući ostario, da je tamo umro i da su ga sahranili Ksenijadovi sinovi. I kad se Ksenijad raspitivao kako da ga sahrani, on odgovori: “Tako da ležim na licu” i na pitanje zašto, on odgovori: “Zato što će se uskoro ono što je dolje okrenuti gore”. A to zato što su Makedonci tada već imali vlast u svojim rukama, to jest što su sa niskog i neuglednog mjesta dospjeli na visoko mjesto.

Kad ga je neki čovjek poveo u jednu raskošnu kuću i zabranio mu da pljuje, Diogen se iskašljao i pljunuo mu u lice, govoreći kako nije našao neko gore mjesto za to. Jednom je glasno viknuo: “Ej, ljudi!” A kad se narod na to okupio, on ih je stao lupati batinom govoreći: “Pa zvao sam ljude, a ne ološ”. Tako priča Hekaton u prvoj knjizi svoga djela “Hrije”. Kažu takođe da je Aleksandar izjavio da bi želio da bude Diogen da se nije rodio kao Aleksandar.

Kad su mu govorili: “Ostario si, odmori se; koliko ti je još života preostalo!” — on bi rekao: “Šta? Kad bih trčao za opkladu, zar bih u blizini cilja morao da popuštim, umjesto da se još više napregnem?” Poziv na neku gozbu odbio je zato što mu malo prije toga nijesu ukazali zahvalnost što se pojavio. Bosim nogama je gazio po snijegu.  I kad je jednom vidio neko dijete kako pije vodu iz ruku, izbači čašu iz torbe sa riječima: “Ovo me je dijete pobijedilo svojim malim prohtjevom!” Bačio je i svoju činiju kad je primijetio jedno dijete kako je razbilo svoju posudu, pa je sočivo jelo izdubljenom koricom hljeba.

 Diogen je ovako zaključivao: “Bogovima pripada sve. Mudraci su prijatelji bogova. Kod prijatelja su sve stvari zajedničke. Dakle, sve pripada mudracima”.

Jednom prilikom je vidio ženu kako na veoma nepristojan način pada na koljena pred bogovima i šćede da je oslobodi njenoga praznovjerja. Pristupi joj i reče: »Zar se ne stidiš, ženo, da se otkriješ pred bogom koji stoji iza tebe, jer sve je ispunjeno njegovim prisustvom?”

Obično bi govorio da su ga stigla prokletstva tragičkih pesnika, jer on je “lišen i rodnog mjesta, kuće, domovine; prosjak, lutalica, boreći se za svoj nasušni hljeb”. Govorio je da sudbini suprotstavlja odvažnost, zakonu – prirodu, i strastima – razum.

Kad se sunčao na Kranionu, priđe mu Aleksandar i reče: “Zatraži što god želiš!” Ovaj reče: “Skloni se sa sunca!”

Kad je neko tvrdio da ne postoji kretanje, Diogen ustade i pođe gore-dole. Nekom drugom koji je govorio o nebeskim pojavama primijetio je: “A koliko je vremena prošlo otkako si sišao s neba?” I kad je neki pokvareni evnuh napisao na ulazu svoje kuće: “Neka ne uđe nikakvo zlo” - Diogen je upitao: “A kako će ući sam gospodar kuće?”

Kad je Platon postavljao definiciju: “Čovjek je dvonožno živo biće bez krila”, i kad su mu to prisutni odobravali, Diogen unese pijetla iščupanih krila u školu i reče: “Evo, ovo je Platonov čovjek”. Zato je uz definiciju dodato još: “sa ravnim noktima”. Na pitanje jednog čovjeka u koliko sati treba doručkovati, on je odgovorio: “Bogataš može da doručkuje kad hoće, a siromah kad ima”.

Kad je u Megari vidio ovce pokrivene prekrivačima, a da đeca idu gola, rekao je: “U Megari je bolje biti ovan nego sin”. Kad ga je neko udario gredom, a poslije toga rekao: “Čuvaj se” - ovaj mu reče: “Pa zar ćeš me ponovo udariti?”

Danju je palio svijeću i govorio: “Tražim čovjeka”.

Jednom prilikom je javno onanisao na trgu i izjavio: “Kad bi čovjek samo mogao ovako da trlja i svoj stomak pa da se oslobodi gladi”.

Na jednoj gozbi bacali su mu koske kao psu, a on ih je, pri odlasku, pomokrio kao pas.

Kad je jednom vidio čuvare hramova kako odvode nekog slugu koji je ukrao jednu posudu iz hrama, rekao je: “Veliki lopovi vode malog lopova”. Nekom čovjeku koji se ponosio ogrtačem od lavlje kože rekao je: “Prestani da sramotiš omotač hrabrosti!”

Nekom koji je blagosiljao Kalistena i govorio da kod Aleksandra provodi život u raskoši i obilju rekao je: “Jadan ti je to čovjek koji doručkuje i ruča kad je to Aleksandru po volji”.  Kad mu je bio potreban novac, govorio bi da ga od svojih prijatelja zahtijeva natrag, a ne da ga traži.

Ljude je prekorijevao zbog molitve (ili, prema nekim rukopisima, sreće) i govorio da oni traže samo ono što im izgleda dobro, a ne zato što je ono zaista dobro. A ljudima koji su se plašili snova govorio je kako se ne uzbuđuju zbog onoga što rade budni, a imaju mnogo muke s onim o čemu u snu fantaziraju.

Bio je omiljen i kod Atinjana. Kad je neki mladić razbio njegovo bure, građani izmlatiše mladića, a Diogenu dadoše drugo bure. Stoik Dionizije priča za njega da je poslije bitke kod Heroneje bio zarobljen i da je bio doveden pred Filipa. Kad ga je Filip upitao ko je, odgovorio je: “Uhoda tvoje nezasitosti”. Filip ga je zbog toga puštio na slobodu diveći mu se.

Često bi glasno vikao da su bogovi ljudima dali lak život, ali da je to, zbog traženja slatkiša, mirisa i drugih sličnih stvari, zaboravljeno. Nekom čovjeku kome je sluga obuvao cipele rekao je: “Još nijesi sasvim srećan, dok ti ne obriše nos, a to će se dogoditi onda kad ti ruke budu oduzete”.

Kad ga je Hegezija zamolio da mu da na poslugu neke od svojih spisa, on je rekao: “Glup si, dragi moj Hegezija, što biraš naslikane suve smokve, a ne prave, jer gubiš iz vida istinsko duhovno vježbanje i obraćaš se napisanom”.

Nekom čovjeku koji mu je prebacivao izgnanstvo, on je rekao: “Pa baš zbog toga sam počeo da se bavim filozofijom, nesrećniče!” I kad mu je opet neko rekao: “Tebe su prognali Sinopljani”, odgovorio je: “A ja sam njih osudio na ostajanje”.

Jednom je tražio milostinju od jednog kipa, i na pitanje zašto to radi, odgovorio je: “Vježbam se u vještini da mi se nešto odbije”. Kad je jednom od nekoga tražio milostinju, a to je najprije učinio zbog velike nemaštine, rekao je: “Ako si već nekom drugom dao, daj i meni; a ako nikome nijesi ništa dao, daj meni prvome”.

Na pitanje kako Dionizije postupa sa svojim prijateljima, on je odgovorio: “Kao s vrećama; kad su pune, on ih okači, a kad su prazne, on ih baca”.

Ljude pune vrlina nazvao je slikom bogova; ljubav je proglasio besposlicom lenjivaca. Upitan šta je u životu tužno, odgovorio je: “Bespomoćan starac”. Na pitanje koja životinja najžešće ujeda, rekao je: “Među divljim zvijerima sikofant, među pitomim – laskavac”.

Diogen je pripadao kiničkoj školi. Moguće je da su kinici, ili učenici psa, dobili naziv zbog svog neuobičajenog načina života ili zbog toga što je Antisten, osnivač škole, držao predavanje u gimnasionu poznatom kao Kinosarg, vježbalištu namijenjenom onima koji nijesu bili čiste atinske krvi Možda su oba ta činioca imala nekog udjela u nastanku nadimka kinici.

Antisten je bio pristaša Sokrata i bio mu je veoma odan. Sokratu se, prije svega, divio zbog samostojnosti njegovog karaktera, koji ga je navodio da djela u skladu s ubjeđenjima, bez obzira na posljedice. Previđevši da se Sokrat trudio da bude nezavisan od zemaljskih dobara i aplauza gomile kako bi zadobio još veće dobro - dobro istinske mudrosti, Antisten je tu nezavisnost i samodovoljnost postavio za ideal ili svrhu po sebi. U njegovim očima vrlina je bila naprosto nezavisnost od svih zemaljskih imanja i uživanja: u stvari, to je bio negativan koncept vrline - suzdržljivost, samodovoljnost. Otuda je Antisten negativnu stranu Sokratovog života preinačio u pozitivan cilj ili svrhu. Slično tome, on je i Sokratovo isticanje etičkog saznanja doveo do prećeranog preziranja naučnog znanja i umjetnosti. Vrlina je, govorio je, sama po sebi dovoljna za sreću: ništa više nije potrebno - a vrlina je odsustvo želja, sloboda od htijenja, i potpuna samodovoljnost. Sokrat je bio nezavisan od mnenja drugih zato što je posjedovao duboko usađena ubjeđenja i načela, a odstupanje od njih, radi zadovoljavanja uobičajenih mnenja, smatrao je za izdajstvo istine. Međutim, on se nije izrugivao mnenjima naroda i rasprostranjenim ubjeđenjima naprosto radi izrugivanja, kao što su, izgleda, to činili kinici, posebno Diogen. Stoga je filozofija kinika predstavljala samo jednu, do prećeranosti dovedenu stranu Sokratovog života i stava, i to onu negativnu. Sokrat je bio spreman da se odupre oligarhiji i po cijenu života - samo da ne bi učinio nešto nepravično; ali on ne bi živeo u buretu slično Diogenu jedino zato da bi se hvalisao svojim nemarenjem za običaje ostalih ljudi.

Antisten se veoma suprotstavljao teoriji o idejama i zastupao je mišljenje da postoji samo ono pojedinačno. Kažu da je jednom primijetio: “O Platone, ja vidim konja, ali ne vidim i konjstvo”.Tvrdio je da se svakoj stvari može pripisati samo njeno ime: na primjer, možemo reći: “Čovjek je čovjek” ili “Dobro je dobro”, ali ne i “Čovjek je dobar”. Nikakav predikat se ne smije, dakle, pripisivati subjektu, osim onog koji predstavija sam subject. S ovim ide i učenje da se o nečem pojedinačnom može izricati samo njegova vlastita pojedinačna priroda; dakle, nečem pojedinačnom se ne može predicirati članstvo u klasi. Otuda i poricanje teorije o idejama. Druga Antistenova logička teorija je bila teorija o nemogućnosti samoprotivrječenja. Naime, prema njegovom shvatanju, ako čovjek kazuje različite stvari, on u stvari govori o različitim predmetima.

Vrlina je mudrost, a ta mudrost se prvenstveno sastoji u “uviđanju” vrijednosti većine ljudskog roda. Bogatstva, imanja i tome slično, nijesu pravo dobro, niti je trpljenje siromaštva i poniženja pravo zlo: samostojnost je istinsko dobro. Vrlina je, dakle, mudrost i u njoj se čovjuek može poučavati. Međutim, da bi se ona naučila, čovjek ne mora da se gubi u dugim umovanjima i razmišljanjima. Mudrog čovjeka naoružanog tom vrlinom ne može da pogodi nijedno od takozvanih zala života, čak ni ropstvo. On stoji s onu stranu zakona i običaja, bar s onu stranu onih zakona i običaja koji su na snazi u državi koja ne uvažava istinsku vrlinu. Prema Antistenovom mišljenju, idealna država i život nezavisan i slobodan od žudnje nijesu, naravno, u saglasnosti sa ratovima.

I Sokrat se, kao što je poznato, povremeno postavljao nasuprot autoritetu vlasti, ali je on bio toliko uvjeren u ispravnost autoriteta države kao takve i zakona da se nije okoristio čak ni prilikom da pobjegne iz zatvora pred pogubljenje, nego je više volio da umre u skladu sa zakonom. Međutim, Antisten je svojim uobičajenim jednostranim prećerivanjem napadao kako istorijsku tradicionalnu državu tako i njen zakon. Uz to, odbacivao je i tradicionalnu religiju. Prema njegovom mišljenju, postoji samo jedan bog; grčki panteon je, jednostavno, dogovorno utvrđen skup bogova. Vrlina je jedina božija služba: hramove, molitve, žrtve, itd. treba odbaciti. “Po dogovoru ima mnogo bogova, po prirodi samo jedan”. Homerske mitove Antisten je tumačio alegorijski, pokušavajući iz njih da izvuče moralne poruke i pouke.

Diogen je smatrao da Antisten nije živio u skladu sa vlastitim načelima i nazivao ga je “trubom koja ne čuje ništa drugo osim sebe”. Sebe je nazvao “psom”, a život životinja je smatrao za uzor ljudskom rodu. Poduhvatio se “ponovnog iskivanja vrijednosti”, suprotstavljajući civilizaciji helenskog svijeta život životinja i varvarskih naroda.

Diogen je zastupao pozitivan asketizam u cilju postizanja slobode i nezavisnosti. Sa tim je bilo povezano njegovo namjerno izrugivanje konvencijama, javno činjenje onoga što je većina smatrala da treba da bude učinjeno skriveno od očiju drugih - ili čak i onog što, prema opštem shvatanju, ne bi trebalo da bude učinjeno ni u potaji.

Diogen je veličinu svoje slobodoljubivosti pokazao u susretu sa Aleksandrom. Pošto su se Heleni sakupili na Istmu i riješili da zajedno s Aleksandrom idu u rat protiv Persije, izabraše Aleksandra za vojvodu. Potom su mnogi državnici i naučnici dolazili k njemu da mu čestitaju. On se nadao da će to učiniti i Diogen, ali kako ovaj nimalo nije mario za njega, nego spokojno sjeđeo u Kraneju, sam je pošao k njemu. Diogen se baš sunčao pred svojim buretom. Ali, kako su toliki dolazili k njemu, sjedne on malo uspravno i pogleda Aleksandra. Ovaj ga pozdravi i upita ima li možda kakvu molbu, a Diogen mu odgovori: “Skloni mi se malo sa sunca!” Taj odgovor je Aleksandra veoma iznenadio, i on se ponosu i veličini toga čovjeka, koji ga je prezreo, toliko zadivio da je pri povratku pratiocima, kad su se ovi počeli smijati i rugati, rekao: “Zaista, da nijesam Aleksandar, volio bih da budem Diogen”. Ova je izreka dvosmislena. Po jednima, Aleksandar je izrazio svoje divljenje jačini Diogenova karaktera, zato što je odbio sjajne mogućnosti i što za njega Aleksandar nije ništa drugo nego predmet koji mu zaklanja sunce. Po drugim tumačima, Aleksandar je toliko ambiciozan da je želio da bude Diogen kad ne bi bio Aleksandar, jer to bi bio drugi način da se osjeća nad svijetom. Svijet može da se prezire na dva načina: ili odričući se svega, kao Diogen, ili imajući sve u rukama, kaoAleksandar.

Diogen nije jedno mislio a drugo govorio, nego misao i djelo idu u njega zajedno, i gornja dva odgovora najsilnijim vladarima (Filipu i Aleksandru) on je mogao dati zato što je on antistensku vrlinu duhovne nezavisnosti ostvarivao djelom. Kad su ga upitali šta je među ljudima najljepše, on je odgovorio: “Slobodna riječ”
.
Diogen je slabo mario za knjige, govoreći da “naslikane smokve čovjeka ne zasićuju” . Ali, iako je prezirao ne samo teorijsku filozofiju nego i pozitivne nauke i smatrao ih kao beskorisne i nepotrebne, ipak je on znao da tačno navodi stihove Homera ili tragičara i bavio se pisanjem tragedija i filozofskih dijaloga, među kojima je i jedan spis “O državi”. U tragedijama, koje zacijelo nijesu namijenjene prikazivanju, obrađivao je samo svima poznato gradivo i u obrađivanju primjenjivao od sofista uzetu suprotnost konvencije i prirode. Te tragedije pisane su u stvari kao parodije, i njihovi junaci predstavljeni su kao građanski filistri, čije se sudbine pojavljuju samo kao posljedice njihovih glupih predrasuda. U “Tijestu”, na primjer, na osnovu Anaksagorina učenja o materiji, pravda se kanibalizam. U “Edipu” Diogen ukazuje na običaje varvarskih naroda i pokazuje da incest nije stvar zbog koje čovjek treba da pada u očajanje. Pijetlovi, psi ili magarci ne uznemiruju se zbog toga, kao ni Persijanci, koji ipak važe kao najprosvjećeniji narod u Aziji. Diogen silazi još dublje, u životinjski svijet: životinje on naziva “svojom braćom”; miševi, ribe, ždralovi i rode, naročito psi, služe mu kao obrazac. Osim pomenutih, pripisuju mu se još i ove tragedije: Helena, Herakle, Ahilej, Medeja, Hrisip

Diogenov kinizam nije bio teorijska nauka ili kakav etički sistem nego naročit način življenja i pojavljivanja u javnosti. Od Antistena Diogen je dobio podsticaj za sasvim odudarnu i nezavisnu misao i za najprostiji način života, za najprostiju autarkiju, tako da je on u kinizmu, tj. u “pasjem životu”, najdalje otišao. Jer svojom radikalnošću i nesavladljivom voljom on je uskoro nadmašio svoj uzor, koji je već sam prešao svaku mjeru. Ljudska kultura nije za njega, kao za sofiste, problem; štaviše, on prema njoj zauzima neprijateljski stav, jer on u njoj vidi samo sistem najštetnijih izvitoperenosti, potpuno zastranjivanje od “prirode”, tj. od prirodnog života. On ustaje protiv cijele tradicionalne religije, protiv mantike, tumačenja snova, misterija, prinošenja žrtava, pogrebnih običaja, vjerovanja u besmrtnost duše. On nije nalazio svoje protivnike u kraljevima i tiranima koliko u oholoj atičkoj demokratiji koja se ponosila atinskom kulturom i sebi uobražavala da ju je ona stvorila zato što je mogla da plati njeno uživanje. S najvećom sarkastičnošću grmio je stranac iz Sinope protiv cijele tadašnje filistarske civilizacije, i već ga je Antisten zbog jetke satire upoređivao sa zoljama koje ne prave veliku huku, ali nose oštru žaoku. Kao ljekar, čiji je zadatak da uspostavlja zdravlje, te se ne zadržava kod zdravih nego kod bolesnih, i Diogen je s punom sviješću šćeo da bude ne samo ljekar bolesnog društva, nego i pas koji mu svojim ujedima ne da mira.

Na pitanje kakvim je ponašanjem stekao ime psa, dao je ovaj odgovor: “Oko onih koji mi daju puzim, a na one koji mi ne daju lajem, a rđave ujedam”, a na pitanje kakvoj vrsti pasa on pripada odgovorio je: “Kad sam gladan, melitskoj, a sit molotskoj. Ovu vrstu mnogi hvale, ali se ne usuđuje da je sa sobom vode u lov, jer je to vezano s trudom. Tako ni vi ne možete sa mnom živeti zbog straha pred teškoćama”. “Drugi psi”, govorio je, “ujedaju svoje neprijatelje, a ja prijatelje, da ih spasem”.

Jedared je na čaršiji sjeđeo i spokojno doručkovao pred svima građanima. Publika je to osjetila kao bezobzirno vrijeđanje svake pristojnosti i neprestano mu se rugala kao psu. “Vi ste psi”, odgovorio je Diogen, “koji se muvate oko mene dok ja jedem”. Ova anegdota objašnjava pravi smisao njegova nadimka: prema helenskom i našem shvatanju on obilježava onoga koji se ne usteže da povrijedi stid i pristojno ponašanje.

Svoju bezobzirnu borbu protiv svih mogućih predrasuda Diogen je nazivao “prekivanjem novca”. I doista, sav njegov život i rad nije bio drugo nego  preodređivanje svih tradicionalnih vrijednosti, potpuno odmetanje od svih socijalnih i političkih normi, skidanje “olovnog plašta” civilizacije i vraćanje u prirodno stanje, u Rusoov etat naturel. Sve što je prirodno oglasio je za dobro, a svako odstupanje od prirode osuđivao. On je to stanje na veoma originalan i krajnje drastičan način i ostvario bar u samome sebi, da bi ga potom preporučio svojim slušaocima. Dok je Antisten od mudraca zahtijevao moralno obdjelavanje samoga sebe, Diogen je već “trud” smatrao kao prirodu  i uzdigao do “askese” koja ne znači borbu protiv grešnog tijela i mučenje samoga sebe, nego najveći rezultat bespotrebnosti. U njegovu shvatanju vrline mnogo više negoli kod Antistena izbija naglašavanje voluntarističkoga momenta i ostvarivanje etičke volje djelom. To ostvarivanje pojavljuje se u dva vida: u odnosu prema sebi i svojim nagonima vrlina je apatija, tj. nezavisnost od afekata i strasti, a u odnosu prema spoljašnjem svijetu vrlina je autarkija tj. krajnja bespotrebnost u hrani, odijevanju i stanovanju. Stoga ni sudbina u Diogenovu shvatanju ne igra nikakvu ulogu. On je protivstavljao “sudbini - hrabrost, zakonu  - prirodu, strasti -  razum”. U toj težnji za nezavisnošću pokazao je toliku jačinu karaktera da su ga smatrali “pomahnitalim Sokratom”.

Ono u čemu je Diogen nadmašio Antistena i postao kiničar par excellence, a čime je on u narodu stekao veliku popularnost, može se svesti na ovih pet tačaka:

P r v o. Mjesto braka i porodice Diogen je tražio da žene i đeca budu zajednički.
D r u g o Treba uništiti privatnu imovinu i ropstvo i poslovni saobraćaj omogućiti simboličnim novcem napravljenim od kosti.
T r e ć e. Time što je odbacivao nacionalne granice i osjećao se građaninom kosmosa, on je osnovao kosmopolitsko shvatanje i ono će biti od presudnog značaja za politiku kinizma i za stoičku filozofiju, koja će poći njenim tragom.
Č e t v r t o. On je osnovao kiničku askezu kao sredstvo za postizanje spoljašnje i unutrašnje nezavisnosti i za uzdizanje iznad prefinjenih životnih navika kojima robuju obični ljudi.
P e t o. Praktikovanjem “kiničke bestidnosti”, kojom se kiničar odmeće od svih konvencija i sve potrebe zadovoljava javno, kako one koje se tiču Demetre tako i one koje se tiču Afrodite , Diogen je izvršio krajnje radikalisanje kinizma.





1 коментар:

  1. Diogen je bio i prookator zeleo je da izazoe rekaiju kod ljudi i da promeni stanje sesti kao je smatrao da je isprano,dugo je drugaiji pogled na set bio nepriatlji u takim drustima kako je bilo antiko.

    ОдговориИзбриши