недеља, 03. октобар 2010.

Gandizam


Mirne, tamne oči. Omalen, slabunjav čovjek, mršava izgleda, sa dugim klempavim ušima. Sa bijelom kapom na glavi, nosi ogrtač od bijelog, grubog sukna i ide bosonog. Hrani se pirinčem i voćem, pije samo vodu, leži na podu, spava malo, a radi neprestano. Ne vodi računa o svome tijelu. Pri prvom susretu ništa ne pada u oči na tom čovjeku sem izraza velikog strpljenja i velike ljubavi. Pirson, koji ga je vidio 1913.godine u Južnoj Africi, pomišlja na Franju Asiškog. On je jednostavan kao dijete (S.F.Endrus kaže: Smije se kao dijete i obožava đecu), blag i učtiv, čak i prema svojim protivnicima (Džozef Dok piše: Malo je ljudi koji se mogu oduprijeti uticaju njegove ličnosti. I najjljući neprijatelji su učtivi prema njemu baš zato što je on učtiv); potpuno je iskren (svako zaobilaženje istine, čak i prolazno, ne može da podnese). O sebi ima skromno mišljenje, a savjestan je do te mjere da izgleda neodlučan i kao da hoće da kaže – možda sam ja pogriješio. Nikad ne skriva svoje zablude, ne pravi kompromise, ne poznaje diplomatiju i ne interesuje ga, izbjegava govornički efekat ili, bolje rečeno, ne misli na to. Nije strastven govornik, način govora mu je miran i lagan. Ali u tom mirnom držanju govori su mu vanredno jasni. Glas mu je jednoličan, ali pun iskrenosti. Njegova jasna misao, izražena jasnim riječima, potpuno je ubjedjiva. Ne prelazi na novu stvar dokle god nije siguran da su ga dobro razumjeli.Protivi se javnim manifestacijama naroda koji je bezgranično oduševljen njegovom ličnošću. U takvim prilikama se izlagao opasnosti da zbog svoje krhke građe bude zgažen, da ga njegov prijatelj Molana Šokat Ali nije štitio svojim atletskim tijelom. U pravom smislu riječi je bolestan kada je okružen masom koja ga obožava. U stvari, nema povjerenja u masu, a ne podnosi vlast raspuštene svjetine. Prijatno se osjeća samo u malom krugu ljudi, a srećan je samo u samoći, prisluškujući „tihi unutrašnji glas koji zapovijeda“... Eto, to je čovjek koji je, kako to kaže Romen Rolan, probudio tri stotine miliona ljudi, uzdrmao Britansku Imperiju i u politici čovječanstva postavio temelje najmoćnijem pokretu za posljednje dvije hiljade godina.

U Indiji je postajao kastinski sistem. Postojala je kasta nedodirljivih - parija, koji nijesu smjeli da se miješaju sa ostalima. Smatrani su niskim bićima, neuglednim, prljavim. Žene su, tradicionalno, bile bez prava glasa. Religije i sekte su bile u krvavim sukobima, Indija porobljena i osiromašena. Britanska Imperija je "čizmom" bdjela nad njom, želeći je i održavajući takvom. "...U tom trenutku došao je Mahatma Gandi. On je stajao na pragu kolibe hiljadu beskućnika, obučen kao i oni. Govorio im je njihovim sopstvenim jezikom. Tu je, najzad, bila istina. Zato je ime Mahatma (Velika Duša), koje je dobio, njegovo pravo ime. Ko je drugi osjetio da su svi ljudi Indije njegovo meso i njegova krv? U dodiru s istinom otkriše se prigušene duševne snage. Čim je prava ljubav zakucala na vrata Indije, ona su se širom otvorila..."

Kao veliki narodni vođa, Gandi se bori za ukidanje kasta ("više bih volio da budem isječen na komade nego da ne priznam moju braću prezrene klase...Ako bih se ponovo rodio, volio bih da se rodim među onima koji se ne smiju dodirnuti, parijima, da bih s njima dijelio njihove tegobe i radio na njihovom oslobođenju..."), za toleranciju među religijama i sektama, za reformu obrazovanja, a u ženama Indije ("ženski pol nije slabiji pol - on je plemenitiji po svojoj sposobnosti za požrtvovanje, za patnje bez riječi, za smjernost, vjeru i saznanje.Intuicija žene je često prevazilazila nadmenu uobraženost čovjeka na neko više znanje...") je našao najbolje sljedbenike. Jer, seksualno pitanje je bilo naročito ozbiljno u tadašnjoj Indiji. Đečiji brakovi iscrpljuju fizičku i moralnu snagu naroda, a dostojanstvo žene je poniženo. Indijski nacionalisti žene smatraju nižim bićima bez ikakvih prava, a u brakove ćeraju čak i devetogodišnje đevojčice.

Gandi oslobađa parije, obraćajući se narodima Indije poziva ih na poštovanje prema ženi, a kao glavnu ideju pokreta promoviše savršenu ljubav..."Zakon savršene ljubavi, bez izuzetka i ograničenja, zakon je moga života...Vjerovanje u nenasilje na važi samo za svece, ono važi i za obične ljude...to je zakon ljudskog roda kao što je nasilje zakon životinje...Ljudsko dostojanstvo zahtijeva viši zakon - ljubav, duhovnu snagu. Ja hoću da Indija sprovodi u život taj zakon..."

"Naša borba ima za cilj prijateljstvo sa cijelim svijetom... Borba bez upotrebe sile došla je među ljude. Ona če ostati među njima. Ona je vjesnik svjetskog mira...", riječi su velikog vođe Indije Mahatme Gandija. Nenasilje i ljubav su bili način na koji je živio, način na koji se borio protiv Britanske Imperije do konačnog oslobođenja Indije.

Da li je ova velika duša (Maha - velika, Atma - duša) zaista vjesnik jednog drugačijeg svijeta? Da li budućnost čovječanstva počiva na temeljima mira i razoružanja, ne rata i sile? Da li će gandizam pobijediti i zaživjeti?

Gandi je rođen u porodici džaina, pripadnika indijske vjerske sekte, čiji je jedan od glavnih principa ahimsa (nenasilje, ljubav prema svim živim bićima), a za što će se on zalagati do kraja svog života. Gandi je duboko religiozan čovjek i sa žarom vjeruje u religiju svog naroda, u hinduizam, ali njegova vjera je podvrgnuta dvostrukoj kontroli - savjesti i razumu: "Ja ne bih htio da od religije stvaram idol i ne opravdavam bilo koje zlo učinjeno u njeno sveto ime... Moje vjerovanje ne zahtijeva da smatram da su svi stihovi nadahnuti božanstvom... Odbijam da se vežem za bilo koje tumačenje, ma koliko da je naučno, ako se ono protivi razumu i moralnom osjećanju..." S druge strane, ne priznaje i ne dozvoljava hinduizmu nikakvu isključivost: "Ja ne vjerujem u isključivo božanstvo Veda. Vjerujem da su Biblija, Kuran i Zend-Avesta božanski nadahnuti kao i Vede... Hinduizam nije vjera koja ima misionarski karakter. U njemu ima mjesta za obožavanje svih proroka svijeta..."

Godine 1920., kada ga je jedan engleski svještenik upitao koje knjige su najjače uticale na njega, odgovorio je da je to "Novi Zavjet". I da "Besjedi na Gori" ima da zahvali za ideju pasivne rezistencije. Njegov sagovornik, iznenađen, upita: "Zar je prije nijeste imali čitajući indijske knjige?" "Ne", odgovorio je Gandi, "ranije sam poznavao i divio se Bagavat Giti. Ali Novi Zavjet mi je otkrio značaj pasivne rezistencije. Bio sam van sebe od radosti, čitajući ga. Bagavat Gita je učvrstila ovaj utisak, a 'Carstvo božije je u vama', od Tolstoja, dalo mu je trajan oblik".

Gandi govori Džozefu Doku da "hrišćanstvo predstavlja dio moje teologije. Hristos je sjajno objavljenje božije. Ali ne jedino". Gandi mu je govorio i o dubokom uticaju koji je Tolstoj imao na njega, ali i to da ga nije slijedio u političkim idejama. Na pitanje: "U kakvom ste odnosu sa grofom Tolstojem?", odgovara: "Kao pobožni obožavalac, koji mu mnogo duguje u životu". U Tolstojevoj zaostavštini su pronađena pisma koja je ovaj uputio Gandiju u znaku podrške borbi bez upotrebe sile.

Ali, Romen Rolan, francuski nobelovac, kaže da je Gandi "nježniji, mirniji Tolstoj, i, ako smijem tako da kažem, hrišćanin više po prirodi, u potpunom smislu te riječi. Jer je Tolstoj hrišćanin mnogo više voljom nego po prirodi". Rolan govori i o svom susretu sa Tagorom i kako je, govoreći o Gandiju, spomenuo i Tolstoja i njegov uticaj, na što mu je Tagore ukazao na to koliko mu je Gandi bliži i svetiji, jer je kod njega "sve prirodno, jednostavno, skromno i čisto. Nikada ga ne napušta vedrina. A kod Tolstoja je sve ohola pobuna protiv oholosti, gnjev protiv gnjeva, strast protiv strasti, sve je nasilje, pa čak i nenasilje..."

Oženili su ga još dok je bio dijete (vjeren je u osmoj, a oženjen u dvanaestoj godini). Zbog toga se čitavog života bori protiv đečijih brakova i teži izjednačavanju prava polova. Poziva žene Indije da se bore za poštovanje svoje ličnosti, apeluje na njih da prestanu sebe smatrati objektima čovjekovih prohtjeva. "Ja strasno želim apsolutnu slobodu za ženu. Ne želim đečije brakove, drhtim kad vidim đevojčicu udovicu, tresem se od bijesa kad čovjek, koji je tek izgubio ženu, sklapa drugi brak sa brutalnom ravnodušnošću. Ja oplakujem kriminalnu ravnodušnost roditelja koji drže svoje šćerke u neznanju, ne daju im nikakvo književno obrazovanje i vaspitavaju ih jedino u cilju udaje za nekog bogatog mladića". On shvata težinu problema koji leži u takvoj tradiciji i poziva žene da ustanu protiv toga, da izbore sebi pravo na školovanje i obrazovanje, da svojim glasom uzmu učešća u političkim odlukama nacije. Nije zaboravio ni, kako on kaže u jednom tekstu, "naše moralno posrnule sestre". Razgovara sa prostitutkama, traži za njih časniji posao, piše članke i poziva narod Indije na poštovanje prema ženi: "Sve stanovnike Indije smatramo svojom braćom i sestrama... Poštovanje svima!"

Obožava đecu, sam ih ima četvoro, a usvojio je i jednu đevojčicu iz najniže kaste. Njegov biograf veli da je „sa takvom nježnošću govorio o tom ljupkom sedmogodišnjem đavolčetu da je bilo jasno kako je ona u njegovoj kući vedrila i oblačila“.

U devetnaestoj godini, prije polaska na studije u Englesku, položio je tri džainska zavjeta: suzdržavanje od alkohola, mesa i seksualnih odnosa. Po završenom studiranju na pravnom fakultetu, vraća se u Indiju i počinje da radi kao advokat pri sudu u Bombaju. Kao advokat je rezervisao sebi pravo da napušti parnicu ako utvrdi da je stvar koju zastupa nepravedna. A poslije nekoliko godina rada u pravosuđu, u potpunosti se odrekao svoje profesije smatrajući je nemoralnom.

Godine 1893. počinje Gandijeva nacionalna djelatnost. Ona se dijeli na dva perioda – do 1914. i njegov rad u Južnoj Africi i poslije 1914. kada djeluje u Indiji.

Ovaj Gandijev dvadesetogodišnji rad u Južnoj Africi je u Evropi potpuno nepoznat.

U Južnoj Africi, uglavnom u Natalu, bilo je u tom periodu naseljeno oko 150.000 Indijaca. Priliv ovolikog broja je među bijelim stanovništvom izazvao veliku mržnju prema strancima, koju je vlada potpirivala mjerama nasilnog proćerivanja. Vlada je htjela da zabrani ulaz u zemlju Azijcima i da prisili na odlazak one koji su se već nalazili u zemlji. Zbog sistematskog progonstva, život im je postao nepodnošljiv. Bili su im nametnuti veliki porezi, ponižavajuće policijske obaveze, javno su vrijeđani, a došla su na red i linčovanja, prebijanja, pljačkanja – sve pod okriljem bijele populacije. I bijele civilizacije.

Gandi je u Južnu Afriku stigao da pred sudom zastupa jednu važnu parnicu. Bio je potpuno neobaviješten o položaju Indijaca u toj zemlji. Od prvih dana boravka u Natalu, a posebno u holandskom Transvalu, doživio je gorko iskustvo. Bio je izložen najgrubljim pogrdama, izbacivan iz hotela i vozova, vrijeđan, ćuškan, udaran. Htio je da se odmah vrati u Indiju, ali je sa svojim klijentima sklopio ugovor na godinu dana. Kad je istekao ugovor i kad se spremao za povratak, saznao je da vlada sprema zakonski projekat po kome bi Indijcima bila oduzeta i posljednja prava. Indijci su bili potpuno demoralisani, bezvoljni, neorganizovani, prepušteni na milost i nemilost vlasti bijele populacije. Nije bilo nekoga ko bi ih pokrenuo, probudio. Gandi je odlučio da ostane u Južnoj Africi, da pomogne svojim sunarodnicima.

Kao advokat, počeo je sa pravnog stanovišta da dokazuje nezakonitost vladinih uredbi o progonima Azijaca. I pored žestoke opozicije, na sudu dobija spor, iako ne stvarno, a ono pravno, pred javnim mjenjem Natala i Londona. Prikuplja potpise sa mnogobrojnim peticijama, organizuje Indijski kongres u Natalu, osniva Udruženje za nacionalno vaspitanje Indijaca, pokreće list Indijska misao, koji je izlazio na engleskom i tri indijska jezika. Zatim, u namjeri da obezbijedi svojim zemljacima častan režim u Africi, da bi ih bolje branio, napušta svoju unosnu klijentelu (odrekao se prihoda od 5-6 hiljada finti godišnje, što je za ono vrijeme bilo pravo bogatstvo), živi sa njima u potpunom siromaštvu, dijeli sa njima sva iskušenja i bijedu i donosi zakon o otporu bez upotrebe sile.

Započinje epska borba ove velike duše, borba nenasiljem protiv sile države i brutalnog nasilja bijele populacije.

Gandi u Feniksu, kod Durbana, 1904. godine organizuje poljoprivrednu koloniju, po zamisli Tolstojevoj, kome se divio. Sakupio je tu Indijce, a sam se prihvatio najnižih poslova. Tu se taj mirni narod godinama opirao vladi. On se povukao iz gradova, zbog čega je industrijski život u zemlji bio paralizovan.
Ali, ne treba zaboraviti, svaki put kada bi se južnoafrička država uhvatila u koštac sa ozbiljnim opasnostima, Gandi je povlačio odluku o neučestvovanu Indijaca u javnim službama i odmah nudio svoju pomoć. Godine 1899. za vrijeme Burskog rata osniva Indijski crveni krst, a 1904. kada se u Johanesburgu pojavila kuga, Gandi osniva bolnicu, da bi 1906. godine, kada je izbio rat između vlade i pobunjenih urođenika, osnovao bolnički odred.

Međutim, ove plemenite djelatnosti nijesu umanjile mržnju bijelog stanovništva prema strancima. Gandi je nekoliko puta zatvaran, osuđivan na zatočenje i prisilan rad, batinan i na mrtvo ime isprebijan od pobješnjele rulje, a jedan put je isprebijan ostavljen na ulici jer su nasilnici mislili da je mrtav. Godine 1907. su ga isprebijali njegovi zemljaci, jer im je njegova umjerenost i propagiranje ljubavi prema neprijatelju bila sumnjiva, a vlada je činila sve što je mogla da bi ga što više kompromitovala.

Ali, ništa nije oslabilo njegovu vjeru. Ona je kroz iskušenja rasla i postajala čvršća, stamenija. Njegova blagost, plemenitost i beskrajna ljubav prema svemu što živi bili su neiscrpni.

Borba je trajala dvadeset godina. Gandi, saznavši da vlada priprema novi zakon protiv Azijaca, organizuje nenasilne otpore u najširim razmjerama. Počinju progoni, zatvaranja, a u nedostatku tamnica, zatvaraju ih u rudnike. Azijci svih kasta, religija, nacija, pridružili su se otporu. Gandi je tri puta zatvaran. Džozef Dok opisuje u svojoj knjizi scenu kad Gandija sprovode u tvrđavu u Johanesburg i bacaju ga u ćeliju sa najgorim kriminalcima.

Ali, masovni pokret razdraži javno mnjenje Azije i Afrike, gnjev zahvati Indiju tako da je i sam britanski namjesnik vice-kralj lord Herding, u Madrasu, istupio kao tumač indijskog javnog mjenja.
Sila pokleknu pred upornošću i blagošću ove velike duše. Najjljući neprijatelj indijske stvari, general Smats, koji je 1909. godine izjavio da neće nikad izbrisati iz Zakonika ni jedan po Indijce nepravedan zakonski propis, priznao je pet godina kasnije da je srećan što su ti propisi ukinuti. Jedna vladina komisija daje za pravo Gandiju skoro po svim tačkama. Godine 1914. zakonom je ukunit porez od 3 funte (za to vrijeme ogroman namet) i data je sloboda boravka u Natalu svim Indijcima koji su htjeli da tu ostanu kao slobodni radnici. Poslije dvadeset godina velike borbe, otpor bez nasilja je pobijedio.

Gandi se vratio u Indiju kao narodni vođ!

Suština njegove filozofije: Ko hoće da bude nenasilan, ne smije da osjeća srdžbu prema onome ko ga je povrijedio. Ne smije da mu poželi zlo. Ne smije da ga kune. Ne smije mu nanijeti tjelesne povrede. Smireno mora prihvatiti svako zlo koje prema njemu primjenjuje progonitelj. Nenasilje je, znači, potpuna neškodljivost. Potpuna nenasilnost: potpuni nedostatak zlobe prema bilo čemu ili bilo kome što postoji i živi. Obuhvata život na nižem stupnju od čovjekovog, pa čak ne isključuje ni zvijeri ni štetnu gamad. Ne smije da pothranjuje razarajuće efekte. Ako poznajemo namjere našeg tvorca, pomenutim živim bićima otkrivamo mjesto koje im pripada u dijelu Stvaranja. Znači, nenasilje u primjeni nije ništa drugo do naklonost prema svakom životu. Čista ljubav. Pronašao sam je u induskim svetim spisima, u Bibliji i Koranu.

Nenasilje je jedno od stanja savršenstva. Cilj prema kojem čovječanstvo napreduje po svojoj prirodi, možda i nesvjesno. Čovjek se ne pretvara u boga ako dostigne ovaj stupanj i postane otjelotvorenje bezgrešnosti. Možda tek tada istinski postaje čovjek. Na ovom stupnju, đe se danas nalazimo, dijelom smo ljudi, dijelom životinje, i u svom neznanju i samouvjerenosti tvrdimo da vjerno odgovaramo cilju našeg svojstva ako udarac udarcem uzvraćamo i dozvoljavamo da uz to proključa neophodna srdžba. Prihvatamo kao svoje uvjerenje da je odmazda zakon egzistencije. Iako u svetim spisima nalazimo da nam odmazda nikad nije propisana, možda je tek dopuštena. Zakon našeg bića jeste pobjeda nad samim sobom. Bez toga se ne može postići najviši stupanj savršenosti.

Ono u čemu je najveća sličnost Gandija i Tolstoja je osuda evropske civilizacije.
Civilizacija, kaže Gandi, postoji samo po imenu. Ona predstavlja, po hinduizmu, "mračnu epohu doba tame". Od materijalnog doba stvara jedini cilj života. Ne brine se uopšte o potrebi duše. Ona zaluđuje Evropljane, čini ih robovima novca, nesposobnim za mir. "Posljednji rat je pokazao svu sotonsku prirodu civilizacije koja gospodari današnjom Evropom... Evropa nije hrišćanska, ona obožava Mamona..."
Duša savremene civilizacije jeste mašina (gvozdeno doba - gvozdeno srce). Ona predstavlja čudovišni idol. Treba ga odbaciti. Gandijeva vruća želja je da odvoji Indiju od moderne mehanizacije.
Postoje tri staleža protiv kojih Gandi ustaje s naročitom žestinom: sudije, ljekari i profesori.
Razumljivi su njegovi napadi na profesore: oni su otuđivali Indijce od njihovog jezika i misli, ubijali su u đeci nacionalno osjećanje.

Sudski poziv je nemoralan. Sudovi u Indiji su oruđe britanske vlasti, raspiruju razdor i razmirice među Indijcima. Uopšte uzev, sudski poziv postaje unosan zahvaljujući tom svom štetnom djelovanju. Sam pravnik, sa razvijenom i bogatom advokatskom praksom, Gandi se odriče svoga zvanja smatrajući ga nemoralnim.
Što se tiče ljekara, Gandi priznaje da ga je u početku privlačilo to zvanje, ali je ubrzo uvidio da nije časno. Medicinska nauka na Zapadu brine samo o tome kako da olakša fizički bol pacijentu, a nikako da iskorijeni uzrok bolesti, a ti uzroci su većim dijelom u ljudskim porocima. Može čak da se kaže da ih ona razvija, jer pruža razvratnim ljudima sredstva pomoću kojih uživaju u porocima sa najmanje opasnosti. Medicinska nauka, dakle, doprinosi demoralizaciji naroda. Ne treba zaboraviti da jedna od glavnih Gandijevih optužbi protiv evropske medicine dolazi i zbog toga što je ona pribjegla vivisekciji, "tom najcrnjem zločinu čovjeka".
Zapadna civilizacija je pravi neprijatelj Indije, mnogo više nego Englezi koji, pojedinačno uzev, nijesu rđavi,ali su bolesni od svoje civilizacije. Stoga se Gandi bori protiv svojih zemljaka koji bi šćeli da proćeraju Engleze da bi od Indije stvorili "civilizovanu" državu, po evropskom uzoru. To bi bio, kaže on, "vuk u jagnjećoj koži". Ne, veliki, "jedini napor koji se zahtijeva jeste: proćerati zapadnu civilizaciju".

Ali, držeći se činjenice da se cijeli svijet razvija protivno dubokoj Gandijevoj želji, to ne znači i da će se njegova vjera slomiti. To bi značilo loše poznavati istočnjački duh. Indijac se ne plaši vjekova. "Vjekovima može da čeka, ako je to potrebno, a njegova ideja, poslije tako dugog sna, nikada nije zastarila ili izgubila od svoje snage". Gandi je spreman da postigne uspjeh u toku jedne godine, ali je, isto tako, spreman da čeka na uspjeh tokom nekoliko vjekova. On ne vrši pritisak na vrijeme. A ako vrijeme zadocni, on ide ukorak s njim. Ako, pak, u svom radu zatekne Indiju nedovoljno spremnu da shvati i sprovodi u život temeljne reforme koje bi joj htio da nametne, umjeće da prilagodi svoj rad mogućnostima. Zato ne čudi kada taj nepomirljivi neprijatelj mehanizacije kaže. "Ne bi mi bilo žao da mašina nestane, ali sada nemam nikakvu namjeru da ma šta preduzimam protiv njih". Ili: "Zakon savršene ljubavi (bez izuzetka i ograničenja) je zakon moga života. Ali ja ne propovijedam taj posljednji zakon kroz političke mjere koje zastupam... To bi značilo unaprijed osuditi samog sebe na poraz. Bilo bi nerazumno očekivati da će masa sada da se pokori tom zakonu... Nijesam ja zanesenjak, ja tvrdim da sam praktični idealist..."

"Zakon savršene ljubavi (bez izuzetka i ograničenja) je zakon moga života. Ali ja ne propovijedam taj posljednji zakon kroz političke mjere koje zastupam... To bi značilo samog sebe unaprijed osuditi na poraz. Bilo bi nerazumno očekivati da će masa sada da se pokori tom zakonu. Nijesam ja zanesenjak, ja tvrdim da sam praktični idealist".

Ova tvrdnja je tačna. On nikada ne traži od ljudi više nogo što mogu dati. Ali zato zahtijeva od njih da daju sve što mogu. A to sve je mnogo kad se radi o narodu kao što je indijski. Ogroman narod po svom beoju, po svojoj dugoj istoriji i po dubini svoje duše. Između ovog naroda i Gandija, još prilikom prvog dodira, došlo je do sporazuma - oni se razumiju bez riječi.Prvo o čemu su postigli formalni dogovor je Swaraj (swa - sam; raj - vlada, samostalnost). "Znam", piše Gandi, "da je Swaraj cilj naroda, a ne borba bez nasilja..."
On ide toliko daleko da dodaje i ove riječi koje zaprepašćuju kad se čuju iz njegovih usta: "Više bih volio da doživim da se Indija oslobodi silom nego da kao rob ostane okovana nasiljem osvajača".
Ali, ispravlja se odmah. To je nemoguće pretpostaviti, jer nasilje ne može osloboditi Indiju. Swaraj se ne može postići bez duhovnih snaga koje predstavljaju pravo oružje Indije, oružje ljubavi, moć istine - satyagraha (satya - pravedan, pravi, istinit; agraha - nastojanja). Izraz satyagraha Gandi je pronašao u Južnoj Africi, da bi tako podvukao razliku između svog pokreta i pasivne rezistencije. Potrebno je s najvećom pažnjom naglasiti ovu razliku, jer Evropljani ovim izrazima "pasivna rezistencija" (ili borba bez otpora) označavaju Gandijev pokret. Ništa od toga nije pogrešnije. Nijedan čovjek na svijetu nije mrzio pasivnost više od ovog neumornog borca, koji spada među među najhrabrije organizatore otpora. Duša njegovog pokreta je aktivni otpor pomoću vatrene energije ljubavi, vjere i požrtvovanja. Ta se trostruka energija izražava u riječi satyagraha.

Neka samo kukavica pokuša da sakrije svoj kukavičluk od Gandija. Za njega više veijedi čovjek koji pribjegava nasilju nego kukavica!"Tamo đe se mora birati samo između kukavičluka i nasilja, ja sam za nasilje... Vilim da hrabro i mirno umrem, a da ne ubijam. Ali ko nema te hrabrosti, neka se radije vježba da ubija i da bude ubijen, nego da sramno izbjegava opasnost. Jer ko bježi, vrši nasilje svjesno: bježi zato što nema hrabrosti da vršeći ubistvo i sam bude ubijen... Radije bih pribjegao nasilju nego da cijeli jedan narod izgubi borbeni duh... Mnogo bih više volio da vidim Indiju kako se laća oružja da bi odbranila svoju čast, nego da kukavički ostane svjedok svoje sopstvene sramote...Ali, znam da je nenasilje bezgranično uzvišenije od nasilja, kao što je praštanje odvažnije od kazne. Praštanje krasi borca. Ali uzdržati se od kažnjavanja - to je praštanje samo kad čovjek ima moć da kazni. Ono nema nikakvog amisla kad dolazi od nemoćnog stvora. Ja ne vjerujem da je Indija nemoćna. Uostalom, snaga se ne sastoji u fizičkim sredstvima, ona se zasniva na nesalomljivoj volji... Nenasilje ne znači dobrovoljno stavljanje na milost i nemilost zlostavljaču. Nenasilje suprotstavlja svu duhovnu snagu naroda volji tiranina. Jedan jedini čovjek može na taj način da prkosi cijeloj Imperiji i da izazove njenu propast..."Ali po koju cijenu? Svojim trpljenjem. Trpljenje - to je veliki zakon...
"To je obilježje ljudskog roda. Neophodan uslov svakog živog bića. Život proizilazi iz smrti. Da bi žito raslo, treba da sjeme ugine. Nikad se niko nije uzdigao, a da nije prošao kroz vatru stradanja. Niko to ne može izbjeći. Napredak se sastoji samo u tome da se patnja pročišćava tako što izbjegavamo da je drugima prouzrokujemo... Ukoliko je lična patnja čistija, utoliko je napredak veći... Nenasilje jeste svjesno trpljenje... Dozvolio sam sebi da predložim Indiji stari zakon žrtvovanja samog sebe, zakon trpljenja. Rišiji koji su u vrijeme najvećih nasilja otkrili zakon nenasilja, bili su veći geniji od Njutna, veći ratnici od Velingtona - oni su djelom dokazali da je oružje koje su poznavali postalo beskorisno... Vjerovanje u nenasilje ne važi samo za svece, ono važi i za obične ljude. To je zakon ljudskog roda, kao što je nasilje zakon životinje. U životinji drijema duh. Ljudsko dostojanstvo zahtijeva viši zakon: duhovnu snagu... Ja hoću da Indija sprovodi u život taj zakon, hoću da bude svjesna svoje moći. Ona ima duušu koja ne može da propadne. Ova duša je u stanju da prkosi svim materijalnim silama cijelog svijeta..."

Kolikog li ponosa. Njegova ljubav prema Indiji traži od nje da se odrekne nedostojnog nasilja i da se žrtvuje. Borba bez nasilja je dokaz njenog plemenitog poziva. Ako bi se toga odrekla, propala bi. I Gandi ne bi mogao da podnese ni samu pomisao na to:

"Ako bi Indija nasilje pretvorila u svoju vjeru, ne bi mi bilo stalo do toga da i dalje živim u njoj; prestao bih da se ponosim njome. Moj patriotizam je podređen mojoj vjeri. Ja se grčevito držim Indije kao dijete materinog krila, jer osjećam da mi ona daje duhovne hrane koja mi je potrebna. Kad ta hrana nestane, postaću siroče: povući ću se u samoću Himalaja da bih našao skrovište za svoju okrvavljenu dušu..."
Gandi odlučuje da u februaru 1919. otpočne borbu za satyagraha. Pošto je pristalicama satyagraha zabranjeno da na neprijatelja utiču nasiljem, potrebno je da protivnika ubjeđuju ljubavlju koja zrači i koja potiče iz njihovog ubjeđenja.

Da bi istakao ovo vjersko oduševljenje naroda koji prinosi sebe na žrtvu za vječita dobra: pravdu i slobodu, Mahatma je započeo pokret na taj način što je 6. april 1919. proglasio danom posta i molitve, Hartal čitave Indije. To je bio njegov prvi akt. I taj prvi akt duboko potrese svijest indijskog naroda. To je bio dotada neviđen uspjeh. Prvi put se sve klase ujediniše na jednom istom djelu. Indija je našla sebe.
Skoro svuda vladao je mir. Jedino je u Delhiju došlo do nekoliko sukoba. Gandi je otišao tamo, da bi narodu objasnio njegove dužnosti. Međutim, vlada je naredila da ga uhapse. Vijest o hapšenjun izazvala je u Pendžabu nerede. U Amritsaru je u toku noći stigao general Dajer sa vojnim jedinicama i zauzeo grad. Svuda je bio uspostavljen red.

Trinaesti april je bio dan velike indiske svečanosti. Masa naroda se okupila na trgu Džailanvala Bag. Bila je mirna. Prisustvovao je veliki broj žena i đece. General Dajer je prošle noći zabranio svaki narodni zbor, ali niko nije znao za tu zabranu. General je sa mitraljezima došao u Džanlivala Bag. Nikakva opomena nije bila izdata. Trideset sekundi poslije dolaska jedinica otvorena je vatra na goloruku masu. Trajala je deset minuta, sve dok nije ispaljen i posljednji metak. Mjesto je bilo opkoljeno visokim zidinama i bilo je nemoguće pobjeći. Pet-šest stotina Indijaca je bilo ubijeno, broj ranjenih mnogo veći. Niko se nije brinuo o ranjenim i poginulim. Britanci su proglasili ratni zakon u cijeloj zemlji. Režim terora vladao je u Pendžabu, avioni su bacali bombe na nenaoružani narod. Najugledniji građani su hapšeni, šibani, mučeni, podvrgavani su bestijalnim poniženjima... Kao da je ludački bijes zahvatio engleske osvajače. Kao da je zakon nenasilja koji je Indija proklamovala do bjesnila razdražio evropske nasilnike.

Gandi je znao da će do toga doći. On indijskom narodu nije obećao put u pobjedu bezbolnim načinom. „Moramo da budemo spremni“, govorio je on, „da spokojno posmatramo ne hiljadu mučkih ubistava nevinih ljudi i žena već i nekoliko hiljada, prije nego što Indija dostigne u svijetu mjesto koje neće biti nikada prevaziđeno...“

Vojna cenzura je uspjela da za nekoliko mjeseci spriječi da se sazna za strahote u Pendžabu. Ali kada se vijest o tom događaju raširila u Indiji, talas ogorčenja zahvati cijelu zemlju. I sama Engleska je bila uzbuđena. Jedna komisija, kojoj je predsjedavao lord Hanter, povela je istragu. Očigledno je bilo i u interesu britanske vlade da se vinovnici pokolja u Amritsaru najstrože kazne. Shvatili su to svi razboriti Englezi. Gandi nije čak ni to zahtijevao. U svojoj umjerenosti, dostojnoj divljenja, nije šćeo da traži kaznu za generala Dajera i druge oficire, iako je zločine žestoko osuđivao. On ne želi osvetu, ne osjeća mržnju. On samo zahtijeva da Dajer bude opozvan, da mu se onemogući da dalje čini zlo. Ali, prije nego što je istraga završena, britanski osvajači donose zakon o neprikosnovenosti, u cilju zaštite svojih činovnika, a oficiri koji su počinili zločin ne samo da su bili zadržani u službi nego su bili i nagrađeni.

Sve je bilo svršeno. Sve veze s Engleskom bile su prekinute. Gandi piše vicekralju i obavještava ga o pokretu nesaradnje. Objasnio mu je razloge zbog kojih su pribjegli takvoj mjeri.
Dvadeset osmog jula 1920. Gandi saopštava Indiji da će Odluka o nesaradnji biti proglašena 1. avgusta. Uoči toga dana, 31. jula, on naređuje da se pripremi svečani Hartai uz post i molitve.
Plan za nesaradnju izradili su, u toku protekla dva mjeseca, Gandi i njegov Odbor za odbijanje saradnje. Bilo je naređeno:
1. Odricanje od svih počasnih zvanja i službi
2. Neučestvovanje u vladinim zajmovima
3. Bojkot engleskih sudova i pravnika
4. Bojkot vladinih škola
5. Bojkot Savjeta za ustavne reforme
6. Odbijanje učešća u svim javnim službama
7. Odbijanje svakog građanskog i vojnog položaja
8. Širenje Swadeshi (nacionalne nezavisnosti).

Gandi vicekralju vraća sve svoje medalje, sva odlikovanja i počasna zvanja. Svi odmah slijede njegov primjer. Činovnici podnose ostavke, studenti napuštaju univerzitete, sudovi i škole ostaše pusti.

Gandi postaje pokretač miliona ljudi. Počinje kraj vladavine Britanaca u Indiji.



U AŠRAMU MAHATME GANDIJA

Krajem tridesetih i početkom četrdresetih godina imao sam priliku da budem sa Mahatma Gandijem u ašramu Varda, đe sam upoznao mnogo plemenitih i nježnih duša. Dok sam bio tamo posmatrao sam kako Mahatma Gandi služi gubavca. To je bio jedan učeni poznavalac sanskrita, frustriran i ljut, ali je Mahatma Gandi lično brinuo o njemu, nježno i s puno ljubavi. To je svima nama primjer. Način na koji je on služio bolesnika ostavio je neprolazni utisak na mene.

Učitelj mi je rekao da naročito posmatram Mahatmu Gandija dok hoda, i držeći se toga otkrio sam da je njegov hod potpuno drugačiji od hoda svih drugih mudraca. Koračao je kao da je bio odvojen od svog tijela. Izgledalo je da vuče svoje tijelo kao konj koji vuče kola. Bio je to čovjek koji se stalno molio za druge; nije mrzio nijednu vjeru, kastu, kredo, pol ili rasu. Imao je tri učitelja: Hrista, Krišnu i Budu. Pionir na području svjesnosti ahimse, Gandi je uvijek pokušavao da proširi čovjekovu sposobnost da voli. Takav čovjek nalazi radost u svim burama i iskušenjima života. Gandi nikada nije štitio sebe, već svoj jedini princip - ahimse ili ljubavi. Plamen ljubavi u njemu uvijek je gorio kao požar koji ništa ne može da ugasi. Potpuno oslanjanje na svoje snage i neustrašivost bili su kamen temeljac Gandijevc filozofije. Nasilje je dotaklo samo dno njegovog bića, ali heroj u duhu ahimse nastavljao je dalje. U njegovom životu nije bilo ni riječi protesta, ni tračka neprijateljstva.

Dok sam boravio kod Gandija, zabilježio sam ove principe u svoj dnevnik:

- Nenasilje i kukavičluk ne mogu ići zajedno, jer nenasilje je savršen izraz ljubavi, koji odbacuje strah. Hrabrost koju čovjek ima kad je naoružan, uključuje i strah. Snaga ahimse je izuzetno vitalna i aktivna snaga, koja ne potiče od fizičke snage.

- Pravi sljedbenik ahimse ne vjeruje u razočaranje. On boravi iznad, u vječitoj sreći i miru. Taj mir i radost neće doći onome ko je ponosan na svoj intelekt i učenost. Doživjeće samo onaj ko je pun vjere i ima nepodijeljen i jednosmjeran um.

- Inlelekt može proizvesti mnoga čuda, ali nenasilje je stvar srca. Ono ne nastaje kao produkt intelektualnih vježbi.

- Mržnja se ne prevazilazi mržnjom, već ljubavlju. Ovaj zakon je neopoziv.

- Odanost nije prosto obožavanje samo na riječima. To je predaja sebe umom, djelom i riječju.

- Gandi nije vjerovao u barijere koje su stvaralc religijc, kulture, sujevjerje i nepovjerenje. On je propovijedao bratstvo svih religija i tako živio.

- Gandi je vjerovao u umijeće življenja, bez obzira na plodove svojih djela. Bio je nezainteresovan za uspjeh ili neuspjeh, već je obraćao pažnju na trenutan rad, bez ikakvog osjećanja nezadovoljstva ili umora.
- Da bi čovjek uživao u životu, ne bi trebalo da se sebično vezuje nizašta. Nevezivanje znači posjedovanje čistog motiva i korektnog sredstva, bez ikakve brige ili željenog rezultata. Onaj ko odustaje od rada - pada, ali onaj ko odustaje od nagrade - podiže se i biva oslobođen.

- Joga je potpuna reintegracija svih stanja uma, intelekta, čula, emocija, instinkta i svih nivoa ličnosti. To je proces postizanja cjeline.

- Mantra čovjeku postaje potpora u životu i vodi ga kroz sve nedaće. Svako njeno ponavljanje ima drugo značenje i čovjeka sve više približava Bogu. Ona može ono što je u čovjeku negativno da transformiše u pozitivno, i postepeno može da integriše podijeljene i suprotstavljene misli na sve dubljim i dubljim nivoima svijesti.

Svami Rama



 ISUS HRIST I GANDI

Među onima koji su dolazili sjediti kraj Gandhijevih nogu bilo je i hrišćanskih misionara. On je volio Isusa, i čak su ga hinduski bogomoljci optuživali da je potajni hrišćanin. On je smatrao da je to »i kleveta i pohvala - kleveta, jer ima ljudi koji vjeruju da sam sposoban potajno biti bilo što... pohvala, jer je to nehotično priznanje moje sposobnosti da cijenim ljepote hrišćanstva«.
Uvijek tolerantan i dobronamjeran, Gandi je sumnjao da je samo u svetim hinduskim Vedama otkrivena riječ Božja. »Zašto ne u Bibliji i u Kur'anu?« pitao je. On se klonio suparništva među religijama. Godine 1942, kad sam bio gost u njegovu domu, zapazio sam jedan ukras na blatnim zidovima njegove kolibe: crnobijelu sliku Isusa Hrista ispod koje je pisalo »On je naš mir«. Upitao sam ga o tome.
- Vi nijeste hrišćanin - rekao sam.
- Ja sam i hrišćanin i Hindus i musliman i Židov - odgovorio je Gandi. Po tome je postao bolji hrišćanin nego većina hrišćana.

Gandi je predstavljao čudan problem hrišćanskim svještenicima u Indiji: od svih ljudi na svijetu, baš je on, Hindus, bio najviše sličan Hristu. »I tako«, pisao je Stanlev Jones, istaknuti američki misionar koji je proveo mnogo godina u Indiji i mnogo sati u Gandijevu društvu, »jedan od najsličnijih ljudi Hristu u cijeloj istoriji nije se uopšte zvao hrišćaninom.«
- Bog se služi mnogim sredstvima - izjavio je Jones, »i možda se poslužio Mahatmom Gandijem da pokrsti nekršteno hriscanstvo.« Gandijeva poruka svim hrišćanima kaže da čovjek dvadesetog vijeka može biti hrišćanin. S. K. George, sirijski hrišćanin u Indiji i profesor na Biskupskom koledžu u Kalkuti, napisao je knjigu pod naslovom Gandhi's Cballenge to Cbristianity (Gandhijev izazov hrišćanstvu) s posvetom: »Mahatmi Gandiju po kojemu sam spoznao Isusa i njegovu poruku«. Velečasni Matthew Simon, član sirijske hrišćanske crkve u Malabaru, rekao je o Gandiju: »Njegov mi je život dokazao više nego išta drugo da je hrišćanstvo vjera koja se može ispovijedati i u dvadesetom vijeku«.

U Južnoj Africi, u jednom trenutku, Gandhi je pomišljao preći na hrišćanstvo. Ali bilo je pitanja na koja nije nalazio zadovoljavajuće odgovore. Zašto je Bog imao samo jednog sina, pitao je hrišćane koji su ga pokušavali obratiti. Ako je imao jednoga, zašto nije imao drugoga? U hinduizmu je bilo mnogo ljudskih inkarnacija Svemogućega. Zašto se mogu uzdići na nebo i postići spasenje samo kao hrišćanin, čudio se Gandi. Je li raj rezervisan za hrišćane? Je li Bog hrišćanin? »Ja vjerujem«, rekao je mnogo godina poslije toga u Indiji, »da na drugom svijetu nema ni Hindusa, ni hrišćana, ni muslimana.«


U Sabarmatiju i u Sevagramu, sjedeći na podu njegove kolibe, misionari su pokušavali da ga obrate na hrišćanstvo. On, govoreći blago, pokušavao je to isto s njima učiniti. (Ali zašto učlanjivati sveca u neku crkvu?)


Na tim raspravama Gandi je ponekad peckao misionare da stvaraju hrišćane od gladnih Indijaca koje nahrane i od bolesnih Indijaca koje izliječe. »Načinite od nas bolje Hinduse«, molio ih je. Gandi je mogao obratiti mnoge hrišćane na hinduizam. Na njegov mig Miss Slade i drugi postali bi Hindusi. On im je samo govorio da budu dobri hrišćani.
Na kraju, Gandi je prihvatio Hrista ali je odbacio hrišćanstvo. Svoje stajalište iskazao je najjasnije u Društvu hrišćanske omladine u Colombu, Ceylon, godine 1927: »Ako bih se tada morao suočiti samo s Govorom na gori i s mojom interpretacijom toga Govora«, izjavio je, »ne bih oklijevao reći: Oh, da, ja sam hrišćanin ... Ali ja vam naprotiv mogu reći da je mnogo toga što se smatra hrišćanstvom negacija Govora na gori.« I dodao je žaoku: »I molim vas da razmislite o mojim riječima: ja ne govorim u ovom času o hrišćanskom ponašanju. Ja govorim o hrišćanskoj vjeri, o hrišćanstvu kako se ono poima na Zapadu.«

Bacio je malo više svijetla na to gledište kad sam boravio kod njega 1946. »Pavle nije bio Židov«, rekao je, »bio je Grk, bio je govorničkoga duha, bio je dijalektičkog duha, on je iskrivio Isusa. Isus je posjedovao veliku snagu, snagu ljubavi, ali hrišćanstvo se izobličilo kad je stiglo na Zapad. Ono je postalo religija kraljeva.« Ovaj prijekor odražavao je njegovo sve dublje razočaranje u zapadnu civilizaciju. Posmatrajući svjetsko zapadanje u rat tokom tridesetih godina, Gandi je sve više kritikovao Zapad i postajao sve veći pacifist. » On nikad nije bio potpun pacifist, nikada nije bio tolstojevski apsolutist koji ne bi odobrio rat ni pod kojim uslovima. Ali onima koji su sc čudili zašto je podržao prvi svjetski rat a odbio podržati drugi svjetski rat protiv njemačkog i talijanskog fašizma, te japanskog militarizma, mogao je odgovoriti da je on tada bio različit i da je svijet bio različit. Imao je više vjere u nenasilje nego vjere u Zapad. On je vidio fašizam, staljinizam, rat, zločin i korupciju kao poveznne iskaze trijumfa zapadnog nasilja nad hrišćanskim moralom, i zato je osjećao da nasilje ne može izliječiti zla koja je stvorilo nasilje. Kao političar čija se zemlja suočava s invazijom, Gandi možda ne bi sebi dopustio luksuz takvih dalekosežnih perspektiva (zbog čega je vjerojatno obećao da će ostati »izvan službenog svijeta« čak i u nezavisnoj Indiji), no kao superpolitičar s duhovnim okom vidio je da će se čovječanstvo samo uništiti ako ne zauzme daleko, terapeutsko gledište. Na pragu rata uvijek postoji jako opravdanje da se u nj uđe. Kad pohlepa zasije sjeme sukoba, a mržnja i glupost mu pomognu da naraste, tada se može primijeniti gandijevska strategija.

Gandijevo nenasilje bilo je u prvom redu vjerovanje lične etike koje je obuhvaćalo istinu, ljubav, službu, nenanošenje zla riječju ili djelom, blago podnošenje razlika i utrnuće želja ili barem umjerenost u sticanju materijalnih stvari.


Gandijevo nenasilje je zatim tehnika za izbjegavanje sukoba između rasa, zajednica i zemalja. »Okrenite reflektor unutra«, često je napominjao; možda je grijeh dijelom na vašoj strani. Prosuđujte, pregovarajte, popuštajte, molio je, inače će jednna međuvjerska bitka ili jedna rasna buna odmah stvoriti gorivo za drugu, a jedan rat urodit će otrovima, strahovima i vojnim planovima koji dovode do drugog i još lakše do trećeg rata. Nasilje se samo vječno obnavlja.

Ovo su jednostavne istine. Gandi je to znao. Godine 1946. napomenuo sam mu da bi trebalo da on propovijeda mir na Zapadu. »Zašto Zapad treba mene da mu reknem kako je dva puta dva četiri?« čudio se. Zapadni je mozak očito razumio tu aritmetiku, ali zapadna savjest i srce ne mogu izvući praktične zaključke iz nje. Odatle Gandijeva kritika hrišćanskog svijeta. Ali nije on bio slijep ni za poroke Indije. »Nijesam završio posao ovdje«, rekao je u raspravi o posjetu Zapadu.


»Imamo previše ljudi od nauke, a premalo ljudi od Boga. Ušli smo u tajnu atoma, a odbacili smo Govor na gori.« Ovo nije rekao Gandi nego general Omar Bradley, predsjednik Udruženja zapovjednika oružanih snaga Sjedinjenih Država, u govoru u Bostonu 10. decembra 1948. »Imamo svijet nuklearnih divova i etičke djece«, nastavio je Bradley. »Više znamo o ratu nego što znamo o miru, više o ubijanju nego o življenju.«

Gandi nije znao ništa o ubijanju, ali je bio našao tajnu sretnog i korisnog življenja. Bio je nuklearno dijete i etički div. Odbacio je atome zato što je prihvatio Hristov Govor na gori. Bio je hrišćanin i Hindus i musliman i Židov. Tko je još takav? Možda je zbog toga jedan Hindus postao »predstavnik savjesti čovječanstva«. Budući da je uvijek slušao zapovijedi vlastite savjesti, mogao se obraćati savjesti jednih u ime savjesti drugih.


Luis Fišer

Нема коментара:

Постави коментар