Sokrat

(469 p.n.e - 399 p.n.e.)

Sokrat je svojom spoljašnjoću bio toliko primjetan da su svi o njemu govorili i svi ga poznavali, pa i svako dijete. Bio je srednjega rasta, odebeo, širokih ramena, na kojima se dizala ovelika ćelava glava s visokim čelom, sa širokim pljosnatim nosom, i sa dubokim i buljavim očima. Hodio je bos, otrcana odijela, jeo malo, ali zato uvijek tražio hljeb života i njime se hranio. Bio je, dakle, nelijep čovjek. Međutim, šta se sve krilo iza te čudnovate i neobične spoljašnje pojave!

Njegov spoljašnji izgled bio je bijedan, njegov unutrašnji svijet raskošan: niđe se pojava i suština toliko ne razilaze kao u njegovom slučaju. Onako bosa i slabo obučena svi su ga ismijavali, ali on je sve mirno podnosio. To što su ga i pisci komedija u svojim djelima ismijavali, prokomentarisao je u skladu sa svojom filozofijom: »ako izvrgavaju ruglu naše greške, činiće nam dobro; a ako ne, onda to nema nikakve veze sa nama«. Spolja ružan, a opet neodoljivo privlačan za svakoga ko ima duše i duha, doživio je i to da je Platonov brat Glaukon javno tražio da ga treba uzeti za ukras države. Čak i jedan zgodni, raskalašni i prevrtljivi Alkibijad, taj »genije raskalašnosti«, u jednom času priznaje da je Sokrat toliko plemenit da se pred njim stidi, što mu se nije desilo ni sa jednim čovjekom koga je u životu upoznao. »Jer on je jedini čovjek od kojeg sam iskusio da se nekoga stidim... Znajte da njemu ništa nije stalo do toga da li je neko lijep, ni da li je neko bogat, ni da li ima kakvu drugu odliku koju gomila uzima za sreću. On smatra da sva ta dobra nemaju nikakve vrijednosti, ali on to ne kaže, nego svoju ironiju i svoju šalu na račun ljudi vrši kroz cijeli svoj život« (»Gozba«).

Sokrat je živio u siromaštvu, jer je shvatio da je njegov životni poziv da postavlja pitanja, a ne da zgrće bogatstvo. Kad mu je bogati sugrađanin ponudio nekoliko robova kako bi njihovim radom mogao da stekne pogolem prihod, on je to odbio. Ovo dokazuje da je bio siromah iz principa, a ne iz nužde. Kad bi pozvao na ručak bogate ljude, a njegova žena se stiđela zbog oskudnog jela, on bi rekao: »Ne mari ništa, jer ako su razumni, oni će se s tim pomiriti, a ako su nevaljalci, nećemo se brinuti za njih«. Govorio je da neki ljudi žive da bi jeli, dok on jede samo zato da bi živio. Kao što je u dobrom društvu bio govorljiv i veseo, tako je u rđavom bio priseban i oprezan. Prvi je među sugrađanima uočio da je bolje biti dobar nego imati sva dobra ovoga svijeta. Govorio je takođe da se čudi koliko se vajari mermernih kipova trude da kamen učine takvim da potpuno liči na čovjeka, a da se ne trude nimalo sami za sebe da ne postanu slični kamenu. Krasile su ga divne lične vrline, koje treba razumjeti kao norme za svakog drugog čovjeka.

Iz raznih izvora doznajemo da je bio izuzetno tjelesno čvrst i izdržljiv. I u poodmaklim godinama nosio je istu odjeću i zimi i ljeti, a držao se svog običaja da ide bosonog čak i u vrijeme zimskih pohoda. Mada veoma umjeren u jelu i piću, mogao je da popije prilično a da mu zbog toga ne bude zlo. Rado se odazivao pozivima na terevenke, ali ne radi jela i pića, nego radi vedrih i duhovitih razgovora, i tu je pio kao svaki gost i sve mogao da natpije, ali njega nikad niko nije video nakićena. Ako je, dakle, i bio čovjek od ploti i krvi, koji je svoje srce otvarao svima radostima života, Sokrat se, ipak, odlikovao uzdržljivošću i autarkičnošću. Jedared mu je sofist Antifont u čudu govorio: »Sokrate, ja sam mislio da filozofi treba da postaju srećniji, a ti si, čini mi se, iskusio što je filozofiji suprotno. Bar živiš onako kako nijedan rob, kraj takva života, ne bi ostao kod svoga gospodara: i jelo jedeš i piće piješ najlošije, a haljina kojom si odjeven nije samo loša nego i jedna i ista za ljeto i zimu, a uvijek si bos i bez hitona. Zatim, ne primaš novaca, koji vesele one što ih stiču, a koji ih imaju, onima život čine slobodnijim i prijatnijim«. Sokrat je zamjerke Antifontove redom pobijao i, naposlijetku, završio ovako: »Ti si, Antifonte, kao onaj koji misli da je sreća u raskoši i sjaju. Ja pak smatram da je to božanski: ništa ne trebati, a tome najbliže: najmanje trebati. Što je božansko, to je najbolje; što je tome najbliže, to je najbliže najboljemu«. Uopšte, »pokazivao je više djelom negoli govorom da se može uzdržati jer je bio gospodar ne samo tjelesnim nasladama nego i uživanju u novcu, uvjeren da onaj koji ma od koga prima novce, njega postavlja sebi za gospodara i da robuje ropstvo sramotno baš kao i svako drugo«. Ima vijesti po kojima ova uzdržljivost nije bila Sokratu urođena, nego rezultat njegovih napora i vježbanja u samosavlađivanju i oblagorođivanju nagonskih snaga. Jedared mu je fiziognomičar Zopir, sirski vrač, kazao da mu iz lica čita da je pun požuda. Ova izjava teško je padala na dušu Sokratovim prijateljima, ali ih on razvedri odgovorom: »Istinu govori Zopir; ali ja sam te požude savladao«.

Sokrat je imao jednu naročitu duhovnu osobinu: osjećao jc u sebi neku božansku snagu, nekakav unutrašnji glas, božanski znak. Još od mladosti pa da posljednjih dana života primao je razne poruke i opomene od svog tajanstvenog glasa, ili demona. Platon u “Gozbi” pripovijeda o Sokratovim produženim nastupima duhovne ekstaze, mističnog zanosa, od kojih je jedan trajao cijeli dan i noć – i to za vrijeme jednog vojnog pohoda. U Platonovoj „Odbrani Sokratovoj“ sam Sokrat izražava se o njemu ovako: »Možda bi se pak moglo učiniti čudno to što ja idem naokolo i samo svakog pojedinoga to savjetujem i u sve se pačam, a ne usuđujem se da javno iziđem pred vas u skupštini, pa da savjetujem građanima. A tome je uzrok to što ste vi mene često i na mnogim mjestima čuli đe govorim da se meni javlja nešto božansko i demonsko, neki glas, a to je ono što je Melet i u optužbi naveo rugajući se. To je nakakav glas koji mene prati još od rane mladosti; i kad mi se javi, uvijek me odvraća da ne činim ono što namjeravam da činim, ali me nikad ne navraća. To je ono što me sprječava da se bavim državnim poslovima. I čini mi se da je to prava sreća što me sprječava«. Taj znak pojavljivao mu se, dakle, kao unutrašnje otkrivenje božanstva o uspjehu njegovih radnji. Taj božanski znak pokazuje da je Sokrat duboko ronio u svoju intimnu prirodu, i tim se on najviše razlikovao od svojih sugrađana. Oni su dotad imali svoja utvrđena shvatanja o životu, o pravednom, o lijepom, o pobožnosti, o državi, i zato im se Sokrat sa svojim demonom činio kao nečedan nadrimudrac, zanovijetalo, protivnik i rušilac tadašnjeg dobrog društva! Zbog tog naopakog shvatanja najčestitiji Atinjanin pojaviće se jednog dana kao optuženik pred atinskim sudom.

Sokrat nije nikakav politički vođa, ne zahtijeva da ga neko slijedi, jer svako ima mogućnost da bude neponovljiv. Ne osniva nikakvu stranku, jer onaj ko ima svoje mišljenje odstupa od mišljenja svake stranke – i tako opet ima sve protiv sebe. Ono o čemu stranke govore, njega prosto ne zanima, jer to što stranke govore nije u bitnoj vezi sa istinom. Kad je morao da bira, on je lični interes podređivao opštem dobru. Ne čudi što su ga jedni obožavali i slavili (Platon, Ksenofont...), a drugi ismijavali i ponižavali (Aristofan u svojim komedijama, prije svih). Bio je filozof svakodnevnog života, ali život nije živio na svakodnevan način. Iz Atine nikad nije putovao, osim kad je morao da pođe u rat, ali se ipak pročuo i izvan svoga grada, jer da nije tako, ne bi njemu hrlili radoznalci iz drugih krajeva. Nije obavljao važne državne poslove, jer je šćeo da ostane nezavisan u duhu i životu. Povremeno je obavljao građanske dužnosti, ali se nije borio za bilo kakav položaj. Nije volio ljude od moći i vlasti, pa je odbijao da od njih primi poklon i da dođe na njihove dvorove.

Ako se svemu tome doda i njegovo hrabro držanje u peloponeskom ratu (stekao je odličje za hrabrost, ali ga je odbio; kad su svi bježali sa bojišta, on se mirno povlačio, okrećući se povremeno da bi se odbranio, ako bi ga neko napao), časno vršenje političkih dužnosti (ne iz želje već iz obaveze) i čvrst stav u odnosu na glas većine (mase) koja griješi, onda je Sokrat bio prva ličnost starog svijeta i bez druženje i prijateljstva sa moćnim ličnostima.

Sokrat se hrabro borio na bojištu, ali je u svom dvorištu gubio bitku sa svojom ženom Ksantipom, koja ga nije samo psovala, nego i prljavu vodu na njega izlivala (»Ne kazah li ti da Ksantipa, kad grmi, donosi kišu« - mirno kaže prijatelju Sokrat). Kad su ga pitali da li čovjek treba da se ženi ili ne, odgovorio je: »Šta god da uradiš, kajaćeš se«. Često je raspravljao na trgu, đe se osjećao kod kuće, jer u svojoj kući nije nalazio razumijevanja za svoj način mišljenja i razumijevanja: on je svoju široku dušu rasuo po trgovima božanskog polisa!

Atina mu je prirasla za srce i dušu. U petom vijeku prije nove ere, bila je ne samo središte političke već i duhovne moći. Iako je živio u zlatno doba grada-državice, doživio je kako joj moć i slava zalaze poput sunca. O tome Hegel: »On je doživio vrhunac sjaja Atine i početak njenog propadanja; on je uživao u njenom najdivnijem procvatu i saosjetio početak njene nesreće«

Sokratova mladost pada u vrijeme velikog procvata i sjaja Atine i u vrijeme kad su se u Atini prvi put pojavili predstavnici jonske filozofije, pa se i on, žudan višeg obrazovanja pridružio kao učenik jednome od njih, Arhelaju iz Mileta. Iz jedne bilješke Ijona Hijanina, koji je u svojim »Putnim uspomenama“ zapisao da je Sokrat s Arhelajem putovao na ostrvo Sam, god. 441 /40, vidi se da je Sokrat u vrijeme kad je Ijon pisao te uspomene već bio poznata ličnost. Sokratu su bile poznate kosmološke teorije velikih sistematičara Heraklita, Empedokla, Demokrita, zatim učenje Diogena iz Apolonije, Alkmeona iz Krotona i najzad Anaksagore iz Klazomena, čiji je spis „O prirodi“ sam čitao i proučavao. Obavještenja o učenjima tih mislilaca dobio je od svog učitelja. Iz Ksenofontovih „Spomena“ vidi se da se Sokrat držao teološkog načela po kome je cio svijet djelo božanskoga uma, koji sve stvara radi određena cilja, a tako je mislio naročito Anaksagora. Međutim, nije kosmološka filozof ija prirode bila središte Sokratova proučavanja, nego etika, za koju je dobio podsticaj od Arhelaja, jer se već i on bavio etičkim pitanjima, te je naročito proučavao ljudski život i bavio se pitanjem pravednosti i zakona. Iz „Spomena“ vidi se i to da je poznavao starije pjesništvo, naročito Homera i Hesioda. Rado je posjećivao pozorište, i to samo onda kad su se davali novi komadi Euripidovi, koji su za njega bili vrelo najdubljeg poznavanja ljudske prirode, jer su bili puni moralnih i psiholoških problema. Ali glavno tlo na kojem je ponikao Sokratov krug misli bila je sofistika. On će je, u isti mah i usavršiti i savladati. On će je moći savladati samo tim što će njena učenja brižljivo i smotreno proučiti i što umnu snagu čovjekovu neće stavljati u službu materijalnog uspjeha po svaku cijenu, nego u službu pravilnoga mišljenja i djelanja na čvrstoj moralno-religioznoj osnovi.
Sokrat je znao vrijednost stvari, ali stvari za njega nijesu imale vrijednosti. Poznata je ona anegdota sa gradske pijace kada su ga pitali šta tu radi, a on odgovorio. »Posmatram bez koliko stvari mogu da živim«. Smatrao je jedinom pravom vrijednošću upoznati sebe. Upoznao je dosta moćnih ljudi, ali je moćnim smatrao samo onoga ko je kadar da savlada sebe. To da ništa nema ulazi u pojam njegove slobode. Njegova nesebičnost bila je stalni prijekor pohlepi bogatih, i zato im nije bio po volji.

Državnim poslovima Sokrat se nije aktivno bavio, i to su mu uzimali za zlo, ali je besprijekorno ispunjavao ono što su mu naređivale građanske dužnosti. Iz njegovog političkog života poznata su nam dva slučaja u kojima je on, braneći pravdu, volio i da se izvrgne opasnosti negoli da se, u strahu da ne izgubi glavu, ogriješi o svoju savjest pristajući uz one koji su donosili nepravično rješenje.

Godine 406. odnijeli su Atinjani kod Arginuskih ostrva sjajnu pobjedu nad spartanskom mornaricom. Preko sedamdeset spartanskih brodova bilo je što zarobljeno što potopljeno. Atinjani su izgubili dvadeset i pet brodova. Kako se bitka bila daleko od obale, mnogi vojnici nijesu mogli da se spasu i našli su smrt u talasima. Komandanti koji su određeni da pokupe mrtve i da spasu momčad s razbijenih brodova nijesu mogli da izvrše naređenje zbog oluje koja se digla posle boja, i preko četiri hiljade nesrećnika, među njima dvije hiljade atinskih građana, poginu u moru. Zato atinska skupština, podsticana od rodbine postradalih, osudi komandante naprečac na smrt. Sokrat je pritan, jer je slučajno tada njegova fila upravljala skupštinom, pa se, uprkos graji suverenoga naroda, kome su pritani šćeli da popušte, jedini protivio takvom osuđivanju vojvoda i izjavio da će u svemu postupiti samo po zakonu. Atinjani će se docnije pokajati i donijeti rješenje da se oni koji su narod prevariii optuže u skupštini, ali zato Sokrata, koji ih je nekad dobro savjetovao, neće više cijeniti.

Drugi slučaj. Kad je aprila godine 404. prestao peloponeski rat, zavlada u Atini oligarhija, i ona izabere Tridesetoricu da napišu zakone. Na čelu su im bili Harikle i Kritija, nekadanji Sokratov učenik. Isprva su postupali blago, ali kad su se osilili, stali su lišavati imanja, proćerivati iz zemlje, čak i nemilosrdno ubijati sve one koji su bili pristalice oborene demokratije. Ovima je pripadao neki Leont, ugledan građanin sa Salamine, koji je takođe imao da pogine. Kako nije mogao da gleda zulume i nasilja što ih je vršio teroristički odbor Tridesetorice, on pobjegne iz Atine. Odbor pošalje po njega pet građana, među njima i Sokrata, po svoj prilici zato što su mislili da Sokrat kao učitelj Kritijin pristaje uz njih. Mada je inače oštro kritikovao demokratiju, Sokrat nije šćeo da bude slijepo oruđe krvave Tridesetorice, i jedini se nije pokorio njihovu naređenju, i samo pad tirana sačuvao mu je glavu.

Pomenuti primjeri Sokratova građanskog ponašanja pokazuju njegovu neustrašivu postojanost, i oni su, u isti mah, najpouzdanija svjedočanstva o njegovoj ličnosti i njegovom karakteru, a ovi su isto tako važni, kao i njegovo učenje, ako ne i više. Takvu postojanost pokazivao je Sokrat i kao vojnik. O njegovom junaštvu kod Deliona Alkibijad kazuje ovo: »Tu sam ja bio na konju, a ovaj (tj. Sokrat) pješak pod teškim oružjem. Pošto se vojska već rasula, povlačio se i on i s njime Lahet; i ja se namjerim na njih, i čim sam ih vidio, odmah im doviknem da se ne boje, i kažem da ih neću ostaviti... Prije svega, koliko je on Laheta prevazilazio prisustvom duha; zatim, činilo se bar meni, Aristofane, da, odista kao u onom tvom stihu, i onđe hodi svojim putem kao i ovđe, i ponoseći se i bacajući pogled naokolo, spokojno pogledajući i na prijatelje i na neprijatelje, tako da je svako i iz daljine mogao viđeti da će se taj čovjek, darne li ga ko, junački braniti. Zato se i povukao nepovrijeđen i on i njegov pratilac, jer u ratu gotovo i ne diraju u one koji se tako drže, nego progone samo one koji bježe glavom bez obzira«

Isti Alkibijad ističe Sokratovu izdržljivost i kod Potideje: »Prije svega, prevazilazio je u vojničkim naporima ne samo mene nego i sve ostale. Kad god bismo bili prinuđeni da neđe zaostanemo i, kao što se to dešava na vojnama, da budemo bez hrane, ništa nijesu bili ostali prema njemu u otpornoj snazi. .. U podnošenju zime - jer onđe su ljute zime - činio je čuda: naročito jedared kad je bio izvanredno jak mraz, te svi ili nijesu uopšte izlazili ili, ako bi ko izašao, obukao bi čudo haljina, i obuo se, i umotao noge u pustinu i u ovčije kože, a ovaj je među njima izlazio u onakvoj odeći kakvu je i ranije obično nosio, a bos išao je po ledu lakše nego drugi obuveni. A vojnici su ga gledali poprijeko, jer su mislili da ih prezire« .

Pored neustrašive postojanosti, uzdržljivosti, atinski mudrac odlikovao se kao izvanrednom osobinom i svojim samozatajivanjem, tj. sposobnošću da svoju ličnost žrtvuje velikoj stvari, pa da sasvim uđe u dušu drugog čovjeka, da gleda njegovim očima, osjeća njegovim srcem i misli njegovim razumom. Na taj način mogao je upoznati ne samo pogrešne sklonosti nego i dobre impulse drugih ljudi i pronaći mjesto đe treba da otpočne vaspitanje. Imao je, dakle, vrlinu pravog vaspitača, a to je on bio više negoli otkrivač istina. Zatajivanjem svoga znanja on bi i najprkosnije slušaoce primoravao da uvide ništavost svoga znanja i da se najzad s punim povjerenjem otvaraju pred njegovim očima, kao cvijetne čašice pred sunčevim zracima. »Čuo sam, Sokrate - kaže Menon, mladi tesalski plemić, Gorgijin učenik - još prije nego sam se s tobom sastao, da se gradiš kako ništa ne znaš i činiš druge da ne znaju. I sada, kako mi se čini, baješ i vračaš i uvjeravaš tako da čovjek postaje pun neznanja. I - ako već moram da se ugledam na te- čini mi se da ti po licu i po drugom ličiš na onu plosnatu morsku ribu, jer i ona svakoga ko joj se primakne i ko je dodirne čini uzetim. Nešto slično, čini mi se, ti si sada i meni učinio. I doista uzet sam i na duši i na tijelu i ne znam šta da ti odgovorim. Pa ipak sam ko zna koliko puta mnoge govore o vrlini govorio, i to pred mnogim ljudima i, kao što mi se čini, veoma dobro, a sad ne znam uopšte da kažem šta je...« To samozatajivanje išlo je ponekad do potpunog zaboravljanja samog sebe: »Zamislio se nešto u ranu zoru - kaže Alkibijad – „i stajao je onđe (tj. u logoru kod Potideje) na istom mjestu razmišljajući, i kad mu nije polazilo za rukom da to riješi, nije s mjesta odlazio, nego je i dalje stajao ispitujući. I već je bilo podne, ljudi su to primjećivali i u čudu jedan drugom kazivali da Sokrat od rane zore ođe stoji i o nečemu razmišlja. Naposlijetku, kad je bilo veče po večeri, neki Jonjani iznijeli su svoje prostirače napolje - jer je tada bilo ljeto - i jedni su spavali u hladovini, a drugi su pazili na njega hoće li preko noći stajati. A on je stajao dok je zora svanula i sunce granulo, zatim se pomolio suncu i otišao«.Ta nepomjerljiva zadubljenost pokazuje da mu je duh toliko vladao tijelom da ga ono nije moglo pomesti u razmišljanju i umovanju. Kad je jednom prilikom – priča Apolodor u „Gozbi“ - polazio s Aristodemom na gozbu Agatonu, svom prijatelju, izuzetno u sandale obuven i doćeran, zaostajao je za Aristodemom razmišljajući, tako da je ovaj sam otišao, a on stigao tek usred jela.

Smatra se da je Sokrat već u svojim dvadesetim godinama težio ka tome da se od kosmoloških spekulacija Jonjana okrene ka samom čovjeku: čini se da je on svoj put u filozofiju započeo izučavanjem kosmoloških teorija Istoka i Zapada u filozofijama Arhelaja, Diogena iz Apolonije, Empedokla i drugih. Teofrast potvrđuje da je Sokrat zbilja bio član škole Anaksagorinog nastavljača u Atini – Arhelaja. U svakom slučaju, Anaksagorina filozofija je razočarala Sokrata. Poslije zbunjujućeg iskustva sa raznim međusobno nesaglasnim filozofskim teorijama, Sokrat je, isprva, bio ozaren iznenadnim svijetlom koje je našao u onom odjeljku Anaksagorinog spisa đe se govorilo o Umu kao o uzroku cjelokupnog prirodnog zakona i reda. Oduševljen tim mjestom, on je započeo da proučava Anaksagoru, u nadi da će kod njega naći objašnjenje o tome kako Um djeluje u svijetu, uređujući sve stvari radi onog boljeg. Međutim, našao je da je Anaksagora uveo um, u stvari, samo da bi obezbijedio dalje odvijanje vrtložnog kretanja. To razočaranje je uputilo Sokrata na vlastito istraživanje, na napuštanje filozofije prirode koja, činilo se, nije vodila nikuda osim u zbrku.

Sokratovo „preobraćenje“ koje ga je konačno učinilo ironičnim filozofom morala, izgleda da je bilo posljedica poznate zgode sa delfijskim proročištem. Herofont, odani Sokratov prijatelj, zapitao je proročište da li postoji neki čovjek mudriji od Sokrata, i dobio je odgovor da takvog nema. To je navelo Sokrata na razmišljanje, pa je zaključio da je bog proročišta nazvao njega najmudrijim čovjekom zbog toga što je spoznao svoje vlastito neznanje. Tada je on svoje poslanje shvatio kao traganje za postojanom i pouzdanom istinom, istinskom mudrošću, i kao obraćanje svakom čovjeku koji bi pristao da ga sluša. Ma koliko priča o proročištu može da izgleda čudno, njen sadržaj, po svoj prilici, počiva na stvarnom događaju, jer je malo vjerovatno da bi Platon u Sokratova usta stavio čistu izmišljotinu u jednom dijalogu koji je, očevidno, trebalo da da istorijski prikaz suđenja filozofu, a posebno zbog toga što je „Apologija“ nastala u vrijeme kada su mnogi, koji su znali pravo stanje stvari, još bili u životu.

Za Sokrata se može reći da je okrenuo stranicu grčke misli od prirode prema čovjeku: antropologija potiskuje kosmologiju! Antropologija stavlja čovjeka u središte svijeta, a ne Since, Mjesec, Zemlju... Sva znanja iz kosmologije, geologije, meteorologije, astronomije, medicine itd. ne mogu mu ništa reći o tome kako treba da živi i šta treba da radi sa svojim životom. Kad se govori o prirodnim pojavama, Sokrat ili ćuti ili odgovara škrto. „O Atinjani, ja nemam nikakvog udjela u prirodnim nagađanjima“.

Sokrat je dobro poznavao svoje duhovne prethodnike, što znači da je bio sjajan poznavalac i filozofije prirode. Priča se da mu je Euripid dao da pročita nešto od Heraklita i o Heraklitu, pitajući ga za mišljenje, a Sokratov odgovor je bio: „Ono što sam razumio izvrsno je; a mislim da je tako i ono što nijesam razumio: samo je za to potreban delski ronilac da dođe do dna.

Sokrat dovodi u pitanje Demokritov stav da je „čovjek ono što svi znamo“, pokazujući i dokazujući da bi svako trebao da se zapita o sebi samom, da se pojavi interes za samog sebe, a to je moguće jedino ako se ljudski duh, koji je do tada bio obuzet onim što je najudaljenije (nebo, zvijezde, planete) okrene onom što mu je najbliže – pitanjima iz svakodnevnog života. „Čovjek poznaje svijet onoliko koliko sebe poznaje: to jest njegova dubina mu se raskriva u mjeri u kojoj se čudi sebi i svojoj složenosti“. Sokratu nije stalo da upozna stvari oko sebe, već da spozna sebe. U čovjeku postoji nešto što nadilazi ili prevazilazi prirodnu uslovljenost, nešto natprirodno, a to je njegova kultura. Čovjek više sebe ne doživljava kao dio prirode, već kao kovača vlastite sreće. Samo čovjek, između svih drugih bića, može da stvara sebe drukčijeg nego što je od prirode dat: u tome može ići u pravcu ostvarenja najboljih i najgorih mogućnosti! Sve su stvari dovršene, samo je čovjek nedovršen. Ako on nije dovršeno biće, onda ni govor o njemu nije i ne može biti okončan. „Sa Sokratom su započeli virtouzi života“.

Metode: ironija, majeutika, dijalog, indukcija

S. Kjerkegor vidi Sokrata kao „velikog ironičara kojem su se ljudi milenijumima divili i kojem se približavam dok mi srce kao nikom drugom lupa od oduševljenja". Porijeklo Sokratove ironije trebalo bi tražiti u njegovim odnosima prema sofistima, koji su više brinuli o jezičkim i logičkim igrama nego o istini. On je podrugljivo govorio o onima koji više brinu da napune džepove makar ostali prazne glave. Najveći vaspitač u istoriji evropske kulture nije mogao da podnese duhovnu gimnastiku i opuštenost sofista u vrijeme kada je bilo nužno da se vodi računa o uravnoteženom poretku ljudskih vrijednosti

Sokrat je izazivao čuđenje svojih sagovornika, jer je iz vidljivih primjera izvodio nevidjiva načela i tako ih na ironičan način uzdizao do pojmovnog mišljenja; govorio je, na primjer, kako je neobično što svako lako može da kaže koliko ima ovaca a ne može da odgovori koliko je prijatelja stekao u životu; tako malo ljudi cijene vrijednost prijatelja; kad mu je neko napomenuo: „Taj i taj čovjek loše govori o tebi", on mu odgovori: „Pa on nije ni naučio da lijepo govori"; nekome ko ga je pitao: „Zar te taj i taj čovjek ne vrijeđa?" - odgovorio je: „Nipošto, jer za svađu su potrebna dvojica"; dovodio je druge u nedoumicu, ali je i sam često u njoj bio; često je pitao a rijetko odgovarao na pitanja i tako ostavljao svakoga otvorenim za avanturu duha; bio je jedno veliko pitanje koje ne daje mira bližnjima, ćerajući ih da sebe osmotre iznutra.

Sokrat se nije odnosio na ironičan način samo prema drugima, već i prema samome sebi. Zar njegov stav „znam da ništa ne znam" nije dovoljan dokaz za to? Ali ovaj stav ima daleko dublje značenje no što misli tzv. zdrav razum. „Znam da ništa ne znam" nije bilo poricanje svake mogućnosti saznanja, dosljedni skepticizam, relativizam i nihilizam, nego samo metodološko načelo od koga valja poći u traganju za istinom. Sofistima, koji su se hvalisali da znaju, on je namijenio ironiju kao način podsmijavanja njihovom besjedništvu, a mladim i radoznalim duhovima majeutiku (vještinu porađanja, babičku vještinu). I jednima i drugima pomagao je da pronađu put do istine, iako na početku razgovora ni sam nije bio u njenom posjedu. Ironija je bila usmjerena na osporavanje zabluda, majeutika na otkrivanje istina.

Ironija zahtijeva visoko obrazovanje i veliko znanje, pa je ona uvijek svojstvo manjine, a nikad većine. Ironija je veoma ozbiljna igra značenjima da bi se stiglo do onog značenja koje ima vrijednost ne samo za učesnike duhovne igre, nego i za sve druge ljude. Sokrat je bio ironičan, ali je ironija bila u službi ozbiljnog cilja: upoznati stepen obaviještenosti sagovornika o nekoj stvari, a onda u toku razgovora uzdizati ga do one duhovne visine na kojoj se sam nalazio! Prema tome, Sokrat je bio neobično ozbiljan što se tiče svrhe i načina svoga samo/ispitivanja, ali i blago ironičan, ne samo na svoj račun, nego i na račun sabesjednika. U temelju svake šale leži duboka ozbiljnost. „Tako je on o tim stvarima ozbiljno govorio, a sve šaleći se."

Sokrat bi razgovarao sa svakim koga sretne - državnicima, pjesnicima, zanatlijama, građanima, strancima - o pitanjima koja zanimaju sagovornika. Ako su svi ljudi razumna bića, onda mu je svejedno sa kim će voditi razgovor: sa prvim u skupštini ili sa prvim koga sretne na ulici. Da bi došao do istine o sebi, bio mu je potreban drugi. Pokazao je da svaki čovjek može da misli, ali da svaki čovjek ne može naći pravi oblik za svoje misli; upuštao se u razgovor sa svakim, jer je vjerovao da od svakog može da nešto nauči; iz svoga sabesednika izvlačio je na svijetlo razuma ono što je u njemu drijemalo u tami i čega nije bio svjestan; upoređivao je sebe sa babicom jer je pomogao svom bližnjem da se rodi kao ličnost i da stekne svijest o sebi; sam je govorio: ,,bog mi je dao da pomažem pri porođaju, ali mi nije dao da rađam": rađanje pripada bogu, porađanje čovjeku! Neko dobro reče da je Sokrat bio babica kojoj je, ispitavši je, sam bog dao diplomu: djelo koje je ostavio bilo je naređeno od boga. Svoju vještinu da pomaže mislima sagovornika da se rode zvao je porodiljskom vještinom; da misao već nije bila u duhu sagovornika, samo potisnuta i zaboravljena, ne bi se mogla ni roditi; to da se ona kroz razgovor budi, znači samo jedno: saznanje je sjećanje! Ako je saznanje sjećanje, onda je to sjećanje na nešto što je već bilo, inače se ne bi moglo dozvati u sjećanje i ponoviti u iskustvu. Ako razgovor dovodi do otkrivanja stvarnosti u sebi, koja prije razgovora nije bila poznata, onda to zaista izgleda kao buđenje iz dubokog sna, kao otkrovenje.

Bog istinu zna, čovjek je traži. Iako je Sokrat bio najmudriji čovjek, što je potvrdilo i proročište, ni on nije znao istinu od početka, nego je tražio u razgovoru sa drugima iako je ovaj slutio da je Sokrat već zna. Sagovornik mora da postane svjestan istine koja je u njemu zapretana, pritajena, nesvjesna. Kada je sagovornik postane svjestan, to je trenutak iznenadnog bljeska, skoro obraćenja - toliko je izrazita promjena u njegovom načinu mišljenja. To je zapravo prelaz iz jednog starog, uhodanog, i naviknutog načina mišljenja u drukčije, novo i svježe stanje svijesti, što se može uporediti sa ponovnim rođenjem.

Sokrat je razgovarao sa svakim koga bi sreo, ali ne sa namjerom da promijeni njegovo mišljenje, nego da ovaj sam dospije do ispravnog mišljenja, do istine o sebi. On je pokazao kako i oni „osrednjeg duhovnog stanja" mogu da se razviju do zavidne visine: dokazao je ,,šta može ljudska nemoć uz njegovu pomoć." Ni njemu nije bilo sasvim jasno da li će doći do istine kao zrelog ploda koji čeka na kraju razgovora, ali mu je bilo jasno da je razgovor jedini put da se do nje dođe ili bar priđe u njenu blizinu.

Kada Sokratov sagovornik prizna da ne zna odgovor na određeno pitanje, ali ga ipak uporno traži zajedno sa Sokratom, koji takođe prizna da ne zna, onda Sokrat dodaje: nijesi prazan, nego bremenit! Bude li vođen plodan razgovor, može da dođe do poroda a ne izroda. On traži istinu, jer je za istinu potrebno najmanje dvoje, koji vjeruju da se ona može naći, jer da nije te vjere, koja leži u temelju, ne bi je ni tražili. Sokratov pedagoški genije duboko je vjerovao da se u dušu čovjeka ne može unijeti ništa spolja, što ona ne bi, u obliku mogućnosti ili sklonosti, već imala u sebi.

Medu ljudima je Sokratova vještina porađanja bila najviši ljudski odnos, odnos ravnopravnosti s obzirom na saznanje istine - to jest s obzirom na početne uslove razgovora, jer obojica počinju od činjenice da ne znaju stvar o kojoj vode razgovor, ta da je znaju ne bi ni bilo potrebe za razgovorom - pošto svaki ima drukčije iskustvo, jednako vrijedno za početak razgovora.

1. SAZNANJE DOBRA

Kao sadržaj znanja koje čovjeka čini vrlim Sokrat je uzimao uopšte d o b r o. Šta je pak tačno razumijevao pod dobrom to je teže reći, jer s jedne strane njegovu etičkom učenju nedostaje metafizička i psihološka podloga, a s druge strane on nije izgradio nikakav zatvoren etički sistem, jer kako svoje misli nije izlagao pismeno, to nije imao spoljašnjeg razloga da svoja moralna uvjerenja sastavi u zaokruženu cjelinu.

O Sokratovu shvatanju dobra može se uopšte reći ovo. Svi ljudi hoće neko dobro i zato prema toj svrsi i upravljaju svoje djelanje. »Pa ipak« - odgovara Sokrat Aristipu - »ako me baš pitaš da li znam i kakvo dobro koje nije ni za što dobro, niti znam niti mi treba«. A na pitanje Aristipovo: »Da li je onda i koš za đubre lijep?« Sokrat odgovara: »Tako mi Diva, i zlatan štit je ružan, ako je koš za svoju svrhu lijepo izrađen, a štit zlo«. Sve što, dakle, služi određenoj svrsi jeste dobro, a ono što je dobro jeste istovjetno ne samo s lije pim nego i s korisnim. Sve je lijepo i korisno s obzirom na svrhu kojoj služi s obzirom na to što je po zakonu. Iz toga izlazi da niko drage volje i sa znanjem ne može biti rđav, jer niko neće namjerno raditi protiv svoje koristi. Svako hoće svoje dobro, a ko radi suprotno, on to čini iz neznanja. Svako hoće i tuđe dobro (= altruizam), a ko radi protivno, i njemu smeta neznanje, jer ne zna da je tuđe zlo i njegovo zlo, da ko što radi sve sebi radi. Korist i šteta jesu, dakle, mjerilo dobra i zla. Primjera ovakva obrazloženja ima dosta u Ksenofonta, koji je u Sokratovu etičkom učenju najviše vidIo čistu utilitarnost, tj. izvođenje etičkih principa iz posljedica radnji. Zato se, ipak, Sokratovo učenje ne može obilježiti kao etički utilitarizam (Ziegler), jer korist, po Sokratu, nije krajnji i poslednji cilj čovjekove djelatnosti: prava korist je samo sredstvo za dostizanje blaženstva, a prava vrlina, in ultima analysi, jeste znanje onoga što čovjeka čini blaženim. Dobro je vezano ne samo s korisnim nego i s prijatnim, i princip korisnosti i prijatnosti kao mjerilo i regulativni princip moralnog djelanja samo je drugi oblik principa dobra. U Platonovom Protagori Sokrat izvodi da se sreća sastoji u prijatnom, bezbrižnom i bezbolnom životu i dokazuje da je znanje i tu presudan činilac života. I princip zadovoljstva ili prijatnosti zauzima znatno mjesto u Sokratovom učenju, ali zato se, ipak, njegovo učenje ne može obilježavati ni kao etički hedonizam, jer tu nije riječ o zadovoljstvu kao krajnjem cilju svega etičkog djelanja, nego je riječ o znanju kao mjerilu za odmjeravanje trajnih i trenutnih zadovoljstava. Oštrim dijalektičkim ispitivanjem Sokrat čisti pojam koristi od troske i diže ga iznad spoljašnjeg zasnivanja moralne delatnosti: korisno i dobro nisu isto što i prijatno. Pravo njegovo shvatanje o odnosu pojmova dobro i prijatno nalazi se u Platonovom Gorgiji; ostvarivanje dobra mora biti najviši cilj života; jer dobro je svagda i prijatno, ali prijatno nije uvijek dobro.

2. SAMOUSAVRŠAVANJE

Prečišćeni princip spoljašnje korisnosti, resp. prečišćeno spoljašnje zasnivanje moralne delatnosti vodi njenu unutrašnjem zasnivanju, samousavršavanju, kojim se stiču unutrašnja dobra. Samousavršavanje je drugi materijalni princip Sokratove etike: »Mislim« - kaže Sokrat - »da najboljim životom žive oni koji se staraju za to da budu što bolji, a najprijatnijim oni koji najviše vide da postaju bolji«. Jer »nijedna radost ne može se uporediti s onom koja izvire iz pomisli da i sam bolji postaješ i bolje prijatelje tečeš«. Zlo, dakle, nije apsolutan realitet, samostalan činilac stvarnosti, nego posljedica neusavršavanja ljudske prirode. Podataka za to shvatanje nalazimo i u Platona. U njegovoj Apologiji Sokrat duhovno i moralno samousavršavanje ističe i kao sadržaj svoga životnog rada: »Dokle god bude daha u meni i dokle god budem snage imao, neću prestati baviti se ispitivanjem istine, i vas savjetovati, i poučavati, s kojim se od vas već budem sastao, govoreći po svom običaju: ,Čestiti moj čovječe, Atinjanin si, građanin najveće i po mudrosti i snazi najuglednije države, a nije te stid što se staraš za blago kako ćeš ga što više nagomilati, i za slavu, i za čast, a za pamet, i za istinu, i za dušu, d a b u d e š t o b o 1 j a, za to se ne staraš i ni malo ne haješ'«.

Dok se dotad cilj čovjekovih težnji jednako (i gotovo više) prostirao na spoljašnji svijet, Sokrat taj cilj pomjera u svijet unutrašnji. Tim pomjeranjem on je oblast duha otvorio i umjetnosti. U razgovoru sa slikarem Parasijem, koji se čudi što Sokrat hoće na slici da prikazuje dušu, a ona nema ni boje ni uopšte ičega vidljivog, Sokrat mu svojim načinom objašnjava koliko se pogled i izraz lica mijenjaju prema duševnom stanju, te se i Parasije najzad uvjerava da je i u liku na slici mogućno prikazati različna duševna stanja. Do istog uvjerenja dovodi i vajara Klitona. U tome otkrivanju unutrašnjega svijeta i naglašavanju duše kao naročite oblasti u tom svijetu leži epohalan značaj Sokratova učenja u istoriji helenskoga čovjeka. I u tome što otkrivač te oblasti iznad svih prolaznih dobara: bogatstva, moći, slave, tjelesne snage ili čulnih zadovoljstava - a za tim dobrima helenska narodna svijest je najviše žuđela - ističe neuporedivu vrijednost duše i cio život shvata kao etički zadatak, kao neprestani rad na sopstvenoj duši, on se pojavljuje kao preodređivač svih helenskih tradicionalnih vrijednosti. To preodređivanje, tj. isticanje svjesnog uobličavanja svog ličnog unutrašnjeg života, značajno je i za problem vaspitanja, jer pravo vaspitanje i nije drugo neko svrhovito »obdjelavanje duše«, »staranje za dušu« .

Čišćenju i oblagorodivanju svoje duše najbolje služi onaj koji, i pored svih opasnosti, svagda vrši posao čestita čovjeka, čak i onda kad mu preti smrt. Sokrat je za cijelog svog života vršio takav posao. Kad mu Hipija zamjera: »Dosta je što ostale ismijavaš time što ispitkuješ i sve pobijaš, a sam nećeš nikome da odgovaraš i kažeš svoje mišljenje o ičemu«, on odgovara: »Ako već ne govorim, a ono djelom pokazujem. Ili se tebi čini da se po djelu ne da bolje prosuditi negoli po govoru?«. Svojim moralnim načelima ostao je svagda vjeran: »One razloge koje sam prije isticao ne mogu ni sada odbaciti kad me je


3. BLAŽENSTVO

Princip samousavršavanja vodi najvišem cilju života, onom koji daje pravac svima pokretima volje i predstavlja cilj svih radnji, a to je individualno b 1 a ž e n s t v o kao najneospornije dobro. To je trajno zadovoljstvo što ga stvara dobar rad i lijep napredak, a ovi dolaze od naučenosti i uvježbanosti, tj. samousavršenosti. Prema tome, pozitivno etičko djelanje jeste ono koje čovjeku omogućuje njegovo najneospornije dobro - blaženstvo, i vrlina je samousavršenost, kojom čovjek čini srećnim i blaženim ne samo sebe nego i druge. Na primjer: »Kralj je dobar ne onda kad bi samo svoj život dobro udešavao, nego kad bi i onima kojima je kralj bio početnik sreće. Jer, i kralj se bira ne zato da se za se lijepo stara, nego da po njemu srećni budu i oni koji ga izaberu«. Tako je i vrlina vojskovođe da srećne čini one kojima je vođa. B1 a ž e n s t v o je, dakle, t r e ć i materijalni rprincip Sokratov etike. I za sofistiku je najopštiji princip etičkog držanja bilo blaženstvo. Ali, dok su sofisti blaženstvo nalazili u neobuzdanosti individualnih prohtjeva i strasti i njima podvrgavali opštu korist i učili da je bolje nepravdu činiti nego trpjeti je, Sokrat iz pojma blaženstva izbacuje svaki hedonizam i uči da je uzdržljivost, tj. obuzdavanje nagona i strasti, osnova vrline, jer bez uzdržljivosti nije mogućno jasno mišljenje ni pouzdano saznanje onoga što je istinski korisno. Uzdržljivost, a ne njena suprotnost, neumjerenost, donosi najtrajnije i najviše zadovoljstvo, i blaženstvo ne treba stvarati od dobara kojima se može prigovoriti, tj. od spoljašnjih dobara, kao što su tjelesna ljepota, jakost, bogatstvo, slava itd, nego samo od unutrašnjih, jer su samo ta dobra neprolazna.

POLITIČKA ILI SOCIJALNA ETIKA SOKRATOVA

Postoje uglavnom četiri sfere u kojima dolaze do izraza socijalne osobine helenskog čovjeka: porodica, krug prijatelja, država i religiozna zajednica

Sokrat nije u punoj mjeri uvidio viši etički značaj braka. Ljubav kao podloga braka nema za njega nikakva značaja, i brak je samo ustanova za proizvođenje đece i održanje ljudskog roda. Ipak on je imao razumijevanja za porodicu, sasvim u duhu svoga vremena i svoga naroda. Lamprokla, svoga najstarijeg sina, miri s majkom i podsjeća ga na dužnosti prema njoj; miri zavađenu braću, Herefonta i Herekrata i preporučuje im slogu. Kad se bude branio pred atinskim sudom, on će s izvjesnim roditeljskim ponosom isticati da se ni on nije rodio »od hrasta ni od kamena«, nego od ljudi, pa ima i svojih srodnika, čak i tri sina, ali kao častan građanin nije ih pred sud doveo, da ih pokazuje i na taj način da od sudija izmoli oslobođenje.
U Platonovom Eutifronu on vrača Eutifrona odvraća od namjere da tuži svoga oca. Navedeni podaci dokazuju da je Sokrat odnos đece prema roditeljima posmatrao s visokog etičkog stajališta. Uostalom, on usvaja i brani, »nepisane zakone«, koji, ako i nijesu napisani, važe kod svih ljudi, a jedan od tih zakona naređuje i poštovanje roditelja
.
Od pojedinih socijalnih oblika Sokrat pridaje najveću etičku vrijednost prijateljstvu, i ono je doista i bilo jedan od najjačih i najmoćnijih činilaca u helenskom etosu, jer je služilo ne samo moralnom nego i duhovnom obogaćivanju ličnosti. On je i sam osjećao duboku potrebu da ima prijatelja, što se vidi iz cijelog njegova života, kao i iz njegovih odnosa prema mnogobrojnim prijateljima, ali je i u svojim razgovorima s velikom ubjedljivošću govorio o vrijednosti i suštini prijateljstva, isticao vrijednost prijatelja i davao savjete o njihovom izboru. Doduše, on i prijateljstvo zasniva u prvom redu na principu korisnosti: ono se sastoji u uzajamnom potpomaganju. Ali, pored te strane, on ističe i njegov idealan značaj: pravo prijateljstvo može postojati samo među čestitim ljudima, pravi prijatelji sve će učiniti jedan za drugoga, i vrlina i djelotvorna blagonaklonost jesu jedino pouzdano sredstvo za sticanje prijatelja. Koliko je, pak, za njega prijateljstvo imalo dublji značaj i koliko je on idealno shvatio svoje dužnosti kao prijatelj, to pokazuje ceo njegov život posvećen prijateljima. Naročito prijateljstvo između starijih i mlađih može da bude osnovano na sasvim duhovnoj podlozi. U Platonovoj Gozbi Sokrat neposredno govori protiv pederastije, koja je duboko prodrla u ondašnje atinsko društvo. Na pederastiji osnovano prijateljstvo Sokrat oštro odbacuje.

Kad sreća čovjeka pojedinca ne zavisi od spoljašnjih slučajnosti, nego od njegovog svjesnog uobličavanja svoga ličnog unutrašnjeg života, utoliko više nameće se pitanje kakav će stav individualist Sokrat zauzeti prema najvažnijoj ljudskoj zazajednici, d r ž a v i, i kako će on shvatiti odnos pojedinca prema njoj? Kao Atinjanin on se iscrpno bavio i pitanjem države. Ako i nije izgradio punu političku teoriju, ipak njegova politička shvatanja imaju značaja zbog toga što je on pojam pravde iz individualne etike primijenio na državni život, i tako je taj pojam postao osnovni pojam nauke o državi, koja se u njegovo doba počela razvijati. I u pitanju države pokazuje se nova suštinska razlika između njega i sofista: dok su se ovi potuđili od svoje države i u Atini, ondašnjem žarištu helenske obrazovanosti živjeli kao stranci bez otadžbine, i otud izgubili prisno osjećanje za nju - a otadžbina i država bile su za Helene jedno - Sokrat Atinjanin nalazi u državi najveću i najuzvišeniju zajednicu: za nju se on osjeća vezan najsvetijim vezama i neprekoračljivim obavezama prema njenima zakonima. Jer, zakoni su osnova reda u državi, i ko hoće da u njoj živi, obavezuje se da će se njenim zakonima pokoravati. Zakoni, dakle, nijesu drugo no izraz utvrđene volje slobodnih ljudi koji čine državu i kao članovi državne zajednice i kao saradnici u državnoj upravi i zakonodavstvu, tako da vršenjem zakona vrše u stvari svoju volju. Dok su stariji sofisti, Protagora, Antifont i Anonim, još priznavali nužnost i nepovredljivost državnog poretka, mlađi su pozitivnom pravu protivstavljali prirodno pravo, tvrdeći da su zakoni samo proizvoljne ljudske uredbe, koje važe samo dotle dok ne dođu u sukob s prirodnim pravom, a u takvom sukobu svaki građanin ima pravo da zakonima uskrati poslušnost. Protiv ove opasne teorije Sokrat je i svojim učenjem i svojim životom branio teoriju da se čovjek pojedinac u svakom slučaju mora pokoravati zakonima, čak i onda kad mu je učinjena nepravda; zakoni se mogu i mijenjati, ali ne silom, nego odlukom građana, dakle onako kako su i doneseni. Ako se kome ne sviđa koji zakon, on ga ne smije ni silom oboriti a ni uskraćivanjem poslušnosti gaziti, nego od dvaju mogućnosti treba odabrati jednu: ili ostaviti grad koji mu svojim zakonima naređuje nešto što protivrječi njegovom uverenju ili uvjeriti građane da im zakoni ne valjaju! Ali, čim je zakonska odluka donesena, on joj se mora bez ustezanja pokoravati, čak i kad mu se čini najveća nepravda. Obrazloženje ove teorije čini sadržaj Platonovog Kritona.

U svom političkom shvatanju Sokrat se pojavljuje kao pravi sin svoga naroda u V vijeku i kao nosilac najboljih tradicija atinske demokratske države, koja nesumnjivo predstavlja prvu pravnu državu u istorijskom razvitku. Pa ipak se on u svom odnosu prema državi mnogo razlikuje od ostalih Atinjana: zbog sloma svih dotadašnjih socijalno-etičkih normi tadašnja atinska država nalazila se već u punoj moralnoj rastrojenosti, jer su beskrupulozni demagozi u svima važnim pitanjima imali presudnu riječ, i s takvom upravom atički kritički mislilac morao je doći u sukob. U svom veoma jakom rodoljublju i u svojoj do najveće mjere razvijenoj etičko-političkoj svijesti, on se nije mogao pomiriti s tim da državom upravljaju oni koji ne znaju kako se država održava, razvija i unapređuje.

Osnovna politička misao Sokratova jeste vladavina duhovne i moralne elite: »Kraljevi i vladaoci« - govorio je on - »nijesu oni koji nose žezlo, ni oni koji su izabrani ma od kojih ni oni koji su izabrani kockom, ni oni koji su krmilo uzeli nasiljem ili prevarom, nego samo oni koji umiju vladati«. Dobar vladar ima da bude pastir građanima, i njegova vrlina sastoji se u tome da građane čini srećne. Navedeno mjesto pokazuje da je Sokrat bio protiv atičkog državnog uređenja, po kome je izbor činovnika određivan kockom. S položajem vezana je i odgovornost, i zato on najoštrije osuđuje takvo biranje činovnika, jer ono daje položaj i onome koji ne može nositi odgovornost vezanu za njega, i tako se državni poslovi povjeravaju slijepoj sreći, jer o sudbini države ne odlučuju najvaljaniji i najsposobniji, nego oni koje izabere slijep slučaj. Kao što niko neće brod povjeriti nevještom krmilaru, ni u bolesti zvati ljekara neznalicu, ni zidanje kuće povjeriti lošu graditelju, tako se ni državni poslovi ne smiju povjeravati ma kome, a baš kad je riječ o njima i o upravljanju državom, svako misli da je pozvan kazati svoje mišljenje. Državni poslovi treba da se povjeravaju samo stručnjacima, onima koji se u njima razumiju. Sokrat je, dakle, za vladavinu aristokratije uma i karaktera. Jednako shvatanje imali su i pitagorovci, i ta dva politička shvatanja, pitagorovačko i sokratsko, ostaviće veoma dubok utisak u Platonu, i on će ih naučno razviti u svojoj teoriji o filozofima kao vladarima i vladarima kao filosofima
Iako je upravljanje državom smatrao za najviši poziv i u državničkoj sposobnosti nalazio najljepšu i najveću sposobnost, »kraljevsku vještinu«, Sokrat je ipak smatrao da mu je poziv da vaspitava druge za državnike, a ne sam da to bude. Dvije su ga stvari odvraćale od državnih poslova: atinske političke prilike i njegov unutrašnji glas. Javni život atinski bio je takav da se onaj ko bi odlučno i bez straha ustao protiv samovoljnosti gomile i njenih nepravednih odluka ne bi mogao u njemu održati. A Sokrat se oduševljavao starim odlikama i starim sjajem svoje otadžbine i smatrao da mora živjeti radi preporođaja atinskog društva. Nije se mogao obraćati narodu kao cjelini, i zato je mislio da će državi najbolje poslužiti ako pođe od pojedinaca i u njima odnjeguje vrline koje će im kao državnicima biti potrebne. Kad mu je Antifont zamjerio što druge čini dobre državnike, a sam se ne bavi državnim poslovima, odgovorio mu je: »Zar bih bolje vršio državne poslove da ih vršim samo ja nego da se trudim da ih što više bude vrsno vršiti?«
.
Što se tiče Sokratova odnosa prema religiji, on, kao i Solon, nije mario za mitove. Nije mnogo vjerovao u gradske bogove, jer ga inače ne bi bili mogli optužiti za bezbožnost, ali je ipak bio duboko religiozan čovjek. Već tim što religioznost računa u vrline i stavlja je naporedo s pravednošću, mudrošću, trezvenošću i hrabrošću, nesumnjivo pokazuje da je priznavao i predmet religioznosti - božanstvo, i on ga obilježava množinskim izrazom »bogovi« , češće jedninskim »bog« ili bezlično. Molio se Suncu, Mjesecu, naročito Apolonu, u čijem je hramu bio natpis Upoznaj sebe. Smisao toga natpisa uzeo je kao svoj glavni filozofski princip, i cio svoj rad smatrao je kao službu bogu Apolonu. Svoju vjeru u božanstvo on motiviše sasvim na originalan način, sasvim teleološki: već svrhovita udešenost ne samo cijlog vaseljenskoga sklada nego i ljudskog organizma ukazuje na egzistenciju božanstva kao svemirskoga uma, koji sve vidi i sve čuje, koji stvara i održava sklad u svijetu, i koji je izvor sve dobrote i ljepote. I bogovi atinske države predstavljaju za njega žive moći, i treba ih poštovati po državnom zakonu, ali kad im se čovjek obraća, treba da im se moli prosto da dadu dobro, jer oni najbolje znaju šta je dobro. Pri žrtvovanju presudan značaj ima jačina pobožnosti, a ne veličina prinošene žrtve. Uopšte, Sokrat smatra, da je pošten rad najbolji način za postizanje milosti božj. U svakom slučaju bogovi su za njega predstavnici, uzori i zaštitnici moralnih sila. S takvom religioznošću on će izići pred atinski sud, i s njom će najzad otići u tamnicu i u smrt.

1. Aristotel izjavljuje da postoje dva postignuća u nauci koja bismo s pravom mogli da pripišemo Sokratu – njegova upotreba »induktivnih dokaza i opštih definicija«.
Tu primjedbu bi trebalo razumijevati u vezi sa sljedećom Aristotelovom tvrdnjom: „Sokrat nije postavljao ni opštosti ni odredbe kao nešto odvojeno od stvari; međutim, drugi su ih odvojili, i nazvali idejama bivstvujućih stvari".

Sokrat je, dakle, tragao za opštim definicijama, tj. za postizanjem čvrstih pojmova. Sofisti su izlagali relativistička učenja, odbacujući ono nužno i opšte valjano. Međutim, na Sokrata je snažan utisak ostavila činjenica da opšti pojam ostaje isti: pojedinačni primjeri mogu varirati ali definicija je postojana. Ta ideja može da se razjasni jednim primjerom. Aristotelova definicija čovjeka glasi da je čovjek »razumna životinja«. Ali pojedini ljudi se razlikuju po svojoj nadarenosti: neki posjeduju veliku intelektualnu obdarenost, drugi ne. Neki žive u skladu s umom, drugi se bez razmišljanja prepuštaju instinktu i prolaznom porivu. Neki ljudi se ne koriste plodovima svoga uma, bilo zato što su zanemarili svoje umne sposobnosti, bilo zato što su »mentalno zaostali«. Ali svaka životinja koja posjeduje dar umnosti - bilo da stvarno koristi um ili ne, bilo da ga može slobodno koristiti ili da je u tome spriječena nekim organskim nedostatkom - jeste čovjek. Definicija čovjeka se primjenjuje na sve ove slučajeve, i ta definicija ostaje stalna, važeći jednako dobro za sve. Ako »čovjek« - onda »razumna životinja«; ako »razumna životinja« - onda »čovjek«. Neki mislioci su zastupali shvatanje da je opšti pojam nešto čisto subjektivno, ali vrlo je teško viđeti kako bismo mogli da stvorimo opšte pojmove, i zašto bismo uopšte bili prisiljeni da ih stvaramo, da oni nijesu imali neki temelj u činjenicama. Neka za sada bude dovoljno to što ćemo istaći da nas opšti pojam ili definicija upoznaje sa nečim postojanim i trajnim što se u svijetu propadljivih pojedinačnosti ističe posjedovanjem upravo ovih karakteristika. Čak i kada bi svi ljudi bili zatrti bez traga, definicija čovjeka kao »razumne životinje« ostala bi nepromijenjena. Isto tako, za komad zlata možemo reći da jeste »istinsko zlato«, što znači da je definicija zlata - standardni ili opšti kriterijum - realizovana u tom komadu zlata. Slično tome, za određene stvari kažemo da su više ili manje lijepe, hoteći time da kažemo da se one u većem ili manjem stepenu približavaju uzoru ljepote, i to mjerilo se ne razlikuje niti mijenja kao pojedinačni lijepi predmeti našeg iskustva, nego ostaje nepromjenljivo i »postavlja«, tako reći, načelo svim pojedinačnim lijepim predmetima. Naravno, može se dogoditi da smo se prevarili pretpostavljajući da znamo mjerilo za Ljepotu, ali kada govorimo da su predmeti više ili manje lijepi, mi podrazumijevamo da postoji mjerilo.Uzmimo, najzad, i poslednji primjer. Matematičari govore o pravoj, krugu, itd. i definišu ih. Ali savršena prava i krug se ne nalaze među stvarima našeg iskustva: u najboljem slučaju, postoje samo aproksimacije definicijama prave ili kruga. Postoji, dakle, opreka između nesavršenih i promjenljivih predmeta našeg svakodnevnog iskustva, s jedne strane, i opšteg pojma ili definicije, s druge. Na osnovu toga, lako je uviđeti na koji način je Sokrat bio naveden da takav značaj pripiše opštoj definiciji. Zanimajući se poglavito za pitanje morala, on je uvidio da definicija pruža čovjeku bezbjednu stijenu na kojoj može opstati usred mora relativističkih učenja sofista. Prema relativističkoj etici, na primjer, pravda se razlikuje od grada do grada, od zajednice do zajednice: nikada se ne može reći da je pravda ovo ili ono, da ta i ta definicija važi za sve države, već samo to da je pravda u Atini ovo a u Trakiji ono. Ali ako jednom ostvarimo opštu definiciju pravde, koja izražava najunutrašnjiju prirodu pravde i primjenjiva je na sve ljude, onda dobijamo nešto pouzdano od čega možemo da pođemo. Tada smo kadri da prosuđujemo ne samo o pojedinačnim aktivnostima već, takođe, i o moralnim kodeksima različitih država, utoliko ukoliko se oni uključuju u opštu definiciju pravde ili odstupaju od nje.

2. Sokratu se, kaže Aristotel, s pravom može pripisati upotreba »induktivnih dokaza«. Ali baš kao što je pogrešno pretpostaviti da je Sokrat, baveći se »opštim definicijama«, htio da razmotri metafizički status onog opšteg, isto tako bi bilo pogrešno pomisliti da je Sokrat, zbog toga što se bavio »induktivnim dokazima«, bio zainteresovan za probleme logike. Osvrćući se na stvarnu Sokratovu praksu i metodu, Aristotel ih sažima u logičke termine, što ne znači da je Sokrat razvio eksplicitnu teoriju o indukciji sa stanovišta nekog logičara.

Kakva je bila Sokratova praktična metoda? Ona je imala oblik »dijalektike« ili razgovora. Sokrat bi stupao u razgovor sa nekim i pokušavao bi od njega da dobije mišljenje o određenom predmetu. Na primjer, on bi izjavljivao da ne zna šta hrabrost stvarno jeste, i tražio bi od drugog da mu taj to malo razjasni. Ili bi poveo razgovor u određenom pravcu, pa kada bi njegov sagovornik upotrijebio riječ »hrabrost«, Sokrat bi ga pitao šta je hrabrost, priznajući svoje vlastito neznanje i želju da nauči. Budući da je sabesjednik upotrijebio navedenu riječ, morao bi da zna šta se pod njom podrazumijeva. Kada bi Sokratu bila data neka definicija ili opis, on bi izražavao svoje veliko zadovoljstvo, ali bi uvijek natuknuo da tu postoje jedna ili dvije teškoće koje bi volio da otklone njih dvojica. Stoga bi postavljao pitanje, puštajući uglavnom drugog da govori, ali držeći tok razgovora pod svojom kontrolom; na taj način bi razotkrivao neprikladnost predložene definicije hrabrosti. Sagovornik bi tada predlagao novu ili izmijenjenu definiciju, i tako bi se odvijao ovaj postupak, sa ili bez konačnog uspjeha.

Dijalektika je, dakle, išla od manje primjerenih definicija ka prikladnijoj definiciji, ili od razmatranja pojedinačnih primjera ka opštoj definiciji. Ponekad se doista tom metodom nije dolazilo ni do kakvog određenog rezultata; ali cilj je, u svakom slučaju, bio isti: postići istinitu i opštu definiciju; a pošto je dokazivanje išlo od pojedinačnog ka opštem, ili od manje savršenog ka savršenijem, za taj hod se zaista može reći da je predstavljao postupak indukcije. Ksenofont spominje neke moralne pojave koje je Sokrat želio da istraži, nadajući se da će definicijama obuhvatiti prirodu tih fenomena - na primjer, pobožnosti i bezbožnosti, pravednosti i nepravednosti, hrabrosti i kukavičluka. Rani Platonovi dijalozi bave se razmatranjem istih etičkih vrijednosti - Eutifron pobožnošću (bez rješenja); Harmid umjerenošću (bez rješenja); Lisid prijateljstvom (bez rješenja). Na primjer, istražuje se priroda nepravednosti. Iznose se najprije primjeri nepravde - prevariti, povrijediti, porobiti nekoga i tako dalje. Zatim se ukazuje na to da je tu riječ o nepravdi samo kada se te stvari čine prijateljima. Ali teškoće nastaju kada neko, na primjer, ukrade mač svome prijatelju dok se ovaj nalazi u prolaznom stanju očajanja i želi da izvrši samoubistvo; u tom slučaju, naime, nije počinjena nikakva nepravda. Takođe, ni otac ne čini nepravdu kada se služi obmanom kako bi svog bolesnog sina naveo da uzme lijek koji će ga izliječiti. To, dakle, znači da su neka djelovanja nepravedna samo kada se izvode protiv prijatelja s namjerom da im se naudi.

3. Ova dijalektika je, naravno, mogla da dokaže nešto što bi razljutilo, ili čak dovelo u nepriliku pa i ponizilo one čije je neznanje u razgovoru bilo razotkriveno i čija je prećerana sigurnost bila uzdrmana - a mogla je i da zagolica maštu mladih ljudi koji su se okupljali oko Sokrata da bi čuli kako su njihovi stariji »smotani u vreću« - ali Sokratov cilj nije bio da ponizi niti da razgnijevi ljude. Njegov cilj je bio da otkrije istinu, ali ne kao nešto što spada u čisto umovanje, već s obzirom na dobro življenje: da bi pravilno djelao, čovjek mora da zna šta je to dobar život. Dakle, njegova »ironija«, njegovo priznavanje neznanja, bili su iskreni; on nije znao, ali je želio da pronađe znanje, i želio je da navede druge da sami razmišljaju i ozbiljno da pristupe nadasve značajnom radu na zbrinjavanju svojih duša. Sokrat je bio duboko uvjeren u vrijednost duše kao mislećeg i voljnog subjekta, i jasno je shvatao značaj saznanja, istinske mudrosti, za pravilno usmjerenje duše. Koje su to istinske vrijednosti ljudskog života koje treba ostvariti? Sokrat je svoju metodu nazvao »babičkom« vještinom, ne samo da bi napravio šalu o zanimanju svoje majke već i da bi izrazio svoju namjeru: podstaći druge da, s obzirom na ispravno djelanje, razumom dođu do istinitih ideja. Budući da je to tako, lako je razumjeti zašto je Sokrat poklanjao toliko mnogo pažnje definiciji. On nije bio cjepidlaka, nego je bio ubijeđen u to da je jasno saznanje istine od suštinskog značaja za ispravno vođenje života. On je želio da omogući rađanje istinitih ideja u jasnoj formi definicije, ne zbog spekulativnih već i zbog praktičnih ciljeva. Otuda njegova zaokupljenost etikom.

4. Aristotel sasvim jasno kaže da se Sokrat »bavio etičkim stvarima«. I ponovo, »Sokrat se bavio etičkim vrlinama i bio je prvi koji je težio da iznađe za njih opšte odredb;.«Ovaj Aristotelov iskaz sigurno potkrepljuje sliku Sokrata koju daje Ksenofont.

Platon u Apologiji navodi da je Sokrat na suđenju rekao da je išao tamo đe je mogao da učini najveće dobročinstvo, trudeći se »da savjetuje svakoga da se ni za šta svoje ne stara prije nego što bi se postarao za to kako će biti što bolji i razboritiji, i da se ne stara za državne prilike prije negoli za samu državu; pa da se na taj isti način stara i za sve ostalo«. To je bilo Sokratovo »poslanje«, koje mu je, kako je on smatrao, nametnulo božanstvo iz Delfa da bi podstakao ljude da se za svoj najplemenitiji posjed, svoju dušu, brinu sticanjem mudrosti i vrline. On, dakle, nije bio rušilački kritičar, već čovjek s određenim poslanjem. Ako je kritikovao i raskrinkovao površna gledanja i lakomislene pretpostavke, to nije bilo zbog neozbiljne želje da iskaže svoju vlastitu nadmoćnu dijalektičku pronicljivost, već je bilo proizvod želje da pospiješi dobro svojih sagovornika i da sam nešto nauči.

Naravno, ne treba očekivati da će kod pripadnika jedne grčke države-grada interesovanje za etiku biti potpuno odijeljeno od interesovanja za politiku, jer Grk je, u suštini, bio građanin i morao je moralno da živi unutar grada. Stoga i Ksenofont navodi da je Sokrat istraživao Šta je država, šta je državnik, šta je vlada ljudi, šta je vladar ljudi... a upoznali smo se i sa Sokratovim iskazom u Apologiji o tome da treba gledati na samu državu prije nego što se pogledaju posebni interesi države. Sokrat, kao što se naslućuje iz posljednjeg zapažanja, i kao što se razabire iz njegovog života, nije bio zainteresovan za stranačku politiku kao takvu, nego za politički život u etičkom vidu. Za Grka koji je želio da vodi dobar život bilo je od najvećeg značaja da shvati šta je država i kakvo je bivstvujuće građanin države, jer mi ne možemo brinuti za državu ukoliko ne poznajemo prirodu države i ukoliko ne znamo šta je dobra država. Znanje se traži kao sredstvo za moralno djelovanje.

5. Ovaj posljednji stav zaslužuje da se malo razvije, jer je teorija o odnosu između znanja i vrline karakteristična za Sokratovu etiku. Prema Sokratu, znanje i vrlina jesu jedno u smislu da će mudar čovjek, onaj koji zna šta je ispravno, takođe i činiti ono što je ispravno. Drugim riječima, niko ne čini zlo sa znanjem i unaprijed postavljenom svrhom: niko ne bira zlo kao takvo.

Na prvi pogled se čini da je taj »etički intelektualizam« u napadnoj protivrječnosti sa činjenicama svakodnevnog života. Zar nijesmo svjesni toga da i mi sami ponekad namjerno činimo ono za šta znamo da je rđavo, i zar nijesmo ubijeđeni u to da i drugi ljudi ponekad djelaju na isti način? Kada govorimo o tome da je neki čovjek odgovoran za rđav čin, zar ne mislimo tada da je on taj čin izvršio sa znanjem o njegovoj rđavosti? Ako imamo razloga za pretpostavku da dotični nije bio kriv zato što nije znao da je taj čin rđav, onda ga ne smatramo moralno odgovornim. Stoga smo skloni da se složimo s Aristotelom kada on identifikovanje znanja i vrline kritikuje na temelju toga što je Sokrat zanemario iracionalne djelove duše i što nije uzeo dovoljno u obzir moralnu slabost koja čovjeka navodi da učini i ono za šta zna da je rđavo.
Neki su bili mišljenja da je Sokrat, budući sam neobično otporan na uticaje strasti kada je riječ o moralnom ponašanju težio za tim da pripiše isto stanje i drugima, zaključivši, pri tom, da je propust u činjenju onog što je pravedno prije posljedica neznanja nego moralne slabosti. Neki misle da Sokrat, izjednačavajući vrlinu sa znanjem ili praktičnom mudrošću, nije imao na umu nikakvu vrstu znanja već istinsko lično uvjerenje. Tako profesor Stejs ukazuje na to da ljudi mogu da idu u crkvu i da govore kako vjeruju da dobra ovog svijeta ne vrijede ništa, a da, pri tom, djelaju kao da su to jedina dobra koja oni poštuju. Ovakvu vrstu znanja Sokrat nije imao na umu: on je mislio na istinsko lično ubjeđenje. Sve to svakako može da bude tačno, ali je važno imati na umu šta Sokrat podrazumijeva pod »pravednim«. Prema Sokratu, dobro je ono djelovanje koje služi istinskoj čovjekovoj koristi, u smislu pospješenja njegove istinske sreće. Svako traži svoje vlastito dobro kao nešto po sebi razumljivo. Ali svaki oblik djelovanja, ma kako se u određeno vrijeme činio prijatnim, ne pospješuje istinski čovjekovu sreću. Na primjer, nekom čovjeku može biti prijatno da se neprestano opija, posebno ako ga tišti neka golema tuga. Ali to opijanje ne služi istinskom dobru čovjeka. Pored toga što narušava njegovo zdravlje, ono teži ka tome da ga učini robom navike, i sprječava ispoljavanje najvišeg čovjekovog posjeda, onog koji ga razlikuje od životinje - njegovog uma. Kada se čovjek stalno opija, vjerujući da je to njegovo istinsko dobro, on griješi iz neznanja, ne shvatajući šta je njegovo istinsko dobro. Sokrat bi u tom slučaju rekao da se dotični ne bi opijao da je znao da neopijanje služi njegovom vlastitom istinskom dobru i vodi ka njegovoj sreći. Naravno, mi bismo, s Aristotelom, primijetili da bi neki čovjek mogao sasvim dobro da zna da upražnjavanje opijanja ne vodi njegovoj vrhunskoj sreći, a da, ipak, upražnjava taj običaj. Ovo je bez sumnje istina; ne čini se da Aristotelova kritika može biti pobijena; mi bismo na ovom mestu mogli da primijetimo (skupa sa Stejsom) sljedeće: da je čovjek imao istinsko lično uvjerenje u pogledu zla koje proističe iz navike opijanja, on je ne bi sticao. To ne pobija Aristotelov prigovor, ali nam pomaže da razumijemo kako je Sokrat mogao da kaže ono što je rekao. I doista, zar u tome što Sokrat govori nema mnogo toga tačnog, ukoliko stvar posmatramo sa psihološkog stanovišta? Neki čovjek bi mogao teorijski znati da opijanje ne vodi vrhunskoj sreći i ljudskom dostojanstvu; ali kada ga spopadne poriv, može se desiti da on svoju pažnju odvrati od tog saznanja i usmjeri je na stanje opijenosti kao kontrast njegovom nesrećnom životu, sve dok to stanje i njegova trenutna privlačnost ne zaokupe čitavu njegovu pažnju i poprime svojstvo istinskog dobra. Kada razdraganost pijanstva oslabi, on doziva u pamet zlo pijanstva i priznaje: »Da, učinio sam nešto pogrešno, znajući da je to pogrešno.« Ostaje činjenica da je, u trenutku kada je podlegao tom porivu, spomenuto znanje izmaklo iz područja njegove mentalne pažnje, makar i sam bio kriv za to. Naravno, mi ne smijemo pretpostaviti da Sokratovo utilitarističko stanovište podrazumijeva proisticanje bilo kakvih užitaka iz činova. Mudar čovjek shvata da je znatno korisnije biti pod sopstvenim nadzorom nego biti bez ikakve samokontrole; biti pravedan, nego nepravedan, biti hrabar, nego strašljiv - »korisnije« ođe označava ono što vodi ka istinskom zdravlju i harmoniji duše. Sokrat je, svakako, smatrao da zadovoljstvo jeste dobro, ali je smatrao i da istinsko zadovoljstvo i trajna sreća prate prije moralnog čovjeka nego nemoralnog, kao i to da se sreća ne sastoji u posjedovanju velikog obilja spoljašnjih dobara.

I pored toga što ne možemo prihvatiti Sokratov prećerano intelektualisticki stav, iako se slažemo s Aristotelom da je Sokrat bio sklon previđanju moralne slabosti, mi ipak hotimice odajemo priznanje Sokratovoj etici. Jer racionalna etika mora da bude utemeljena na ljudskoj prirodi i dobru ljudske prirode kao takve. Stoga, kada je Hipija dopuštio nepisane zakone, s tim što je iz tog pojma izuzeo one zakone koji se razlikuju od države do države, primjećujući da, na primjer, zabrana polnog opštenja između roditelja i đece nije opšta zabrana, Sokrat je, s pravom, odvratio da rađanje zaostale đece kao posljedica takvog opštenja opravdava tu zabranu. Ovim se on približio onome što bismo nazvali »prirodnim zakonom«, koji predstavlja izraz ljudske prirode i doprinosi njenom skladnom razvoju. Jedna takva etika je doista nedovoljna, jer prirodni zakon ne može da ima moralno obavezujuću snagu, svjesno obavezujući - bar ne u smislu našeg modernog shvatanja »dužnosti« - ukoliko nema metafizički osnov i ukoliko nije utemeljena u transcendentalnom izvoru - bogu - čija volja se čovjeku izražava kroz prirodni zakon; mada je takva etika nedovoljna, ona potvrđuje najvažniju i najvrjedniju istinu koja je od suštinskog značaja za razvoj racionalne moralne filozofije. »Dužnosti« nijesu, naprosto, besmislene ili proizvoljne zapovijesti i zabrane; njih treba sagledavati s obzirom na ljudsku prirodu kao takvu; moralni zakon izražava čovjekovo istinsko dobro. Grčke etike su bile poglavito eudi-monstičke po svom karakteru i mada je njih, kako mi vjerujemo, potrebno dopuniti teizmom i tako istinski razviti, one čak i u svom nedovršenom stanju ostaju vječita slava grčke filozofije. Ljudska priroda je nepromjenljiva i stoga su nepromjenljive i etičke vrijednosti, a Sokratova besmrtna slava jeste u tome što je shvatio postojanost tih vrijednosti i što je težio za tim da ih odredi opštim definicijama koje bi mogle da budu vodilja i norma ljudskog ponašanja.

6. Iz identifikacije mudrosti i vrline proističe jedinstvo vrline. U zbilji postoji samo jedna vrlina, uviđanje onoga što je istinski dobro za Čovjeka, onoga što stvarno vodi ka njegovom duševnom zdravlju i duševnom skladu. Međutim, znatno važnija posljedica jeste to da čovjek može da se uči vrlini. Naravno, i sofisti su tvrdili da podučavaju vješlinu vrline, ali se Sokrat od njih nije razlikovao samo po tome što je izjavljivao da je i sam taj koji uči, već takođe i činjenicom da su njegova etička istraživanja težila da otkriju opšte i stalne norme. Mada je Sokratova metoda bila dijalektička a ne predavačka, iz njegovog izjednačavanja vrline i znanja nužno slijedi: vrlina se može naučiti. Mi bismo tu učinili distinkciju: intelektualno znanje o tome šta je vrlina može se prenijeti podučavanjem, ali ne i sama vrlina. Međutim, Sokratovo rezonovanje je išlo drugim putem: ako se naglašava mudrost kao istinsko lično ubjeđenje, onda, ako se takva mudrost može poučavati, možda bi i vrlina mogla da se poučava. Ođe je značajno primijetiti da za Sokrata učenje nekoga nečemu nije značilo puko pojmovno podučavanje, već prije navođenje čovjeka na istinsko uviđanje. Pa ipak, mada takva razmatranja, bez sumnje, olakšavaju razumijevanje Sokratove doktrine o tome da se vrlina može naučiti, ostaje istina da u ovoj doktrini ponovo postaje očevidan prećeran intelektualizam njegove etike. On je posebno isticao da isto onako kao što ljekar jeste onaj čovjek koji je naučio ljekarsku vještinu, tako i pravedan čovjek jeste onaj koji je naučio šta je pravedno.

7. Taj intelektualizam vjerovatno nije učinio Sokrata posebno naklonjenim demokratiji kakva se praktikovala u Atini. Ako je ljekar čovjek koji je izučavao ljekarsku vještinu, i ako se nijedan bolestan čovjek ne bi povjerio brizi nekome ko nema nikakvog znanja o medicini, onda je nerazumno javne službenike birati kockom ili čak glasanjem neuke gomile. Istinski upravljači jesu oni koji znaju kako da upravljaju. Ako za krmanoša broda ne bismo postavili čovjeka lišenog svakog znanja o krmanoškoj vještini i pravcu kojim treba ići, zašto za vladara države da naimenujemo nekoga ko nema nikakvog znanja o upravljanju i ne zna šta je dobro za državu?

8. Kada je riječ o religiji, čini se da je Sokrat, uopšte uzevši, govorio o »bogovima« u množini i da je pod tim nazivom podrazumijevao tradicionalna grčka božanstva; kod njega može da se razabere i sklonost prema čistijem shvatanju božanstva. Tako, prema Sokratu, znanje bogova nije ograničeno, oni su prisutni svuda i znaju sve što je rečeno i učinjeno. Pošto oni najbolje znaju šta je dobro, čovjek jednostavno treba usrdno da moli za to dobro a ne za pojedinačne predmete poput zlata. Povremeno se kod Sokrata pojavljuje i vjerovanje u jednog Boga, ali izgleda da on nikada nije poklanjao mnogo pažnje dilemi: monoteizam ili politeizam. (Čak i Platon i Aristotel nalaze mjesta za grčke bogove).

Sokrat je bio mišljenja da je čovjekovo tijelo sastavljeno od tvari sabranih iz materijalnog svijeta, tako da je čovjekov um dio opšteg uma ili duha svijeta. Ovaj pojam će razviti drugi, kao i njegovo učenje o teleologiji, koje je antropocentrično po svom karakteru. Prema tome učenju, ne samo da su čulni organi dati čovjeku kako bi mu omogućili da ima odgovarajuće osjete nego se antropocentrična teleologija proširuje i na kosmičke fenomene. Tako nam bogovi daju svjetlost bez koje ne možemo da gledamo, a proviđenje se iskazuje u darovima hrane koju zemlja daje čovjeku. Sunce nije preblizu Zemlje zato da ne bi osušilo ili spržilo čovjeka, a nije postavljeno ni odveć daleko, jer ga tada ne bi moglo ogrijati. Ova njima slična razmatranja prirodna su za mislioca koji je učio u školi kosmologa i koji je bio razočaran time što je Anaksagora malo koristio načelo uma; ali Sokrat nije bio ni kosmolog ni teolog, i mada se može nazvati »istinskim osnivačem teleologije u razmatranju svijeta« on je, kao što smo viđeli, bio prvenstveno zainteresovan za ljudsko djelanje.

9. Na prikazu Sokrata koji daje Aristofan u Oblakinjama ne treba se zadržavati. Sokrat je bio učenik starih filozofa i, prema opštem uvjerenju, bio je pod uticajem Anaksagorinog učenja. Kada je riječ o »sofističkim« crtama dodijeljenih mu u Oblakinjama, treba se sjetiti da je Sokrat, slično sofistima, svoju pažnju usredsređivao na subjekt, na samog čovjeka. On je bio javna, svima bliska pojava, poznat svima zbog svoje dijalektičke aktivnosti; nekima je on, bez sumnje, izgledao previše »promišljen«, rušilački kritičan i, po svojoj osnovnoj sklonosti, suprotstavljen tradiciji. Čak i kada bismo prihvatili da je sam Aristofan uočio razliku između Sokrata i sofista - što uopšte nije jasno - ne bi nužno proisteklo da bi on to iznio i pred svojim slušaocima. A za Aristofana se zna da je bio tradicionalista i protivnik sofista.

 Optužba

Sokrata kao kritičkog mislioca dugo je branila prosvjeta Periklova vremena, dok pad Atine, na kraju peloponeskog rata, nije riješio njegovu sudbinu.

Tadašnju socijalnu i ekonomsku bijedu, koja se sručila na atinsku državu u desetogodišnjoj agoniji poslije 413. god., demagozi su uzeli kao 'kaznu božiju’, zato što je omladina tobože postala bezbožna, drska i razuzdana i nije poštovala zakone, roditelje, otadžbinu, bogove. Omladinu su, govorilo se, rđavim putem poveli razni sofisti, koji su potkopavali u njoj religioznost, rušili autoritet roditelja i trovali ljubav prema otadžbini, a najviše Sokrat, glavni sofist i ispitivač nebeskih stvari, koji ju je poučavao bez honorara i time je lakše pridobivao za sebe. Doduše, niko u njemu nije vidio sofista od zanata. Ali, kako se on razumijevao u sve sofističke vještine i volio da svoju dijalektičnost pokazuje u paradoksima i da ono što je po sebi veoma razumljivo obrće u njegovu suprotnost, lako se došlo do toga da su njegovu dijalektiku pomiješali sa sofističkom besjedničkom dovitljivošću koja je slabiji govor umjela da učini jačim. Osim toga, i Sokrat je, kao sofisti, neprestano govorio o vrlini, o pravu i pravednosti, o državi i državnim stvarima. On je govorio da ne treba paziti na to koliko je kome godina, nego koliko je pametan, i zbog te izjave prekorijevali su ga da buni sinove protiv nerazumnih roditelja. Sokrat je imao i ličnih neprijatelja, jer dokazivati ljudima da ne znaju ništa jeste najnepodesniji poziv koji ko može izabrati. Na stvaranje neraspoloženja prema njemu uticalo je i javno mnijenje, koje se ogledalo u tadašnjoj komediji. Tako se krivica cijelog društva slegla na njega.
Najviše se okomila na njega demokratska stranka, koja je god. 403, poslije pada Tridesetorice, ponovo zavladala i šćela da sofističkom obrazovnom radu, koji je najviše krivila za bijedu poslednjih godina, učini kraj uklanjanjem onoga koga je smatrala njegovim glavnim predstavnikom.

Sokrat je kao etičke ideale postavio mudrost, pravednost, pobožnost, razboritost i hrabrost, a ljudska stada ne mare za takve ideale niti, uopšte, imaju visokih duhovnih težnji. Ma koliko njegov dijalektički manir i protreptičko-elenktički postupak bili izvanredno vješto primjenjivani, on se izlagao opasnosti da njegove namjere ne budu pravilno shvaćene. Sve su to bili razlozi da se on optuži. Atinski demagozi i atinski revolucionar nijesu se razumjeli, njihove težnje i njihova mišljenja morali su se sukobiti, i tako je Sokrat postao žrtva umnog ispitivanja i postavljanja novog etičkog ideala.

Tri građanina doista su i optužili Sokrata. Glavni tužilac bio je formalno neznatni tragičar M e 1 e t, a pored njega potpisali su tužbu kožar A n i t i retor L i k o n. Glavni protivnik bio je u stvari Anit, bogataš i veoma uticajan demokratski reakcionar, koji se sa Sokratom sukobio naročito onda kad je ovaj njegova sina pridobio za više duhovno obrazovanje, a on je htio da mu sin produži kožarske poslove. Glavni cilj tužiocima bio je da Sokratu ometu dalji rad. Kako u optužnicu nijesu mogli da unesu političke motive, i to zbog amnestije iz god 403., uzeli su u pomoć religiju, pa su optužbu donijeli u ime države, jer je za nju šteta ako se ruši religija i kvari omladina. Parnica je, dakle, bila državna, i to za bezbožnost. Optužnica je glasila ovako: „Ovu optužbu podnese i zakletvom potvrdi Melet, sin Meletov iz Pita, protiv Sokrata, Sofrortiskova sina iz Alopeke: kriv je Sokrat što ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država, a uvodi druga nova bića demonska, a kriv je i što omladinu kvari. Predlažem smrt«. Kazna je bila velika, ali se Sokrat mogao spasti bjekstvom, kao Anaksagora i Protagora, jer takav je običaj uopšte praktikovan, i to su od njega očekivali. Međutim, iako je znao da mu prijeti opasnost, on je došao glavom pred sud da se brani. Nije mario da vještački sastavi odbrambenu besjedu, i na savjete prijatelja da se brani kićenim riječima odgovorio je da se za odbranu spremao cio svoj život, jer doista nema bolje odbrane no što je častan život i zaslužna prošlost.

 Odbrana Sokratova

Kako se Sokrat ponašao pred sudom, o tome nas obavještava Ksenofontov sačuvani spis Odbrana Sokratova. Kao što je već rečeno, pod istim naslovom napisao je spis i Platon, Sokratov jevanđelist, koji je, pored mnogobrojnih Sokratovih pristalica i prijatelja, i sam suđenju prisustvovao. Ako u njegovu stilisanom spisu i nije sve istorijski vjerno, ipak je u njoj najbolje dan pravi duh i smisao onoga što je Sokrat pred sudom govorio, i zato ćemo Sokratovo držanje pred njim prikazati po tom spisu.

Najprije su govorili tužioci, Melet kao glavni s malo uspjeha, zatim Anit i Likon. Anit je naročito naglasio da je Sokrat mogao bio i ne doći na sud, ali kad je već došao, treba ga bezuslovno osuditi, jer ako bude oslobođen, omladina će se zanimati njegovim učenjem i sasvim se iskvariti. Bez naročitog pripremanja, Sokrat se branio spokojno i nesavitljivo, ozbiljno i šaljivo, s ironijom prema tužiocima, ali svagda sa samosviješću čovjeka koji se klanja samo istini i s uvjerenjem da je pravda na njegovoj strani. Nije se ponašao kao optuženik, nego kao učitelj sudija, koji je svoj dolazak pred sud upotrijebio da pred stotinama slušalaca objavi svoj socijalno-politički zavjet.

U prvom i najopsežnijem djelu svoje odbrane, Sokrat se najprije brani od javnoga mnijenja, jer na njemu je osnovana optužnica: on se nikad nije bavio stvarima i pojavama ispod zemlje i na nebu, i ko mu to pripisuje, taj ga miješa s prirodnjakom kakav je, na primjer, Anaksagora. A ko mu pripisuje kako se neistinita i nepravedna stvar može da prikaže kao istinita i pravedna, taj ga ne razlikuje od sofista. Njega se ne tiče ni jedno ni drugo. Zatim objašnjava kako je ovakvo javno mnijenje moglo da nastane. Ono je nastalo samo zato što je Herefont, njegov prijatelj, uputio bogu u Delfima pitanje ko je mudriji od Sokrata i dobio odgovor da niko nije mudriji od njega. Da utvrdi šta je bog htio da kaže svojim odgovorom, on je obilazio državnike, pjesnike i zanatnike i pokazivao im da ne znaju ono što misle da znaju. Naposlijetku je došao do zaključka: bog je oglasio Sokrata za najmudrijega zato što on jedini zna da ništa ne zna. To ga nije uverilo da čovjek ne može ništa znati nego da obično ne mari znati. Zato se svim žarom posvetio tome da ispita svoje i tuđe znanje. Tako se u građana stvorilo mišljenje da on sve zna, jer inače ne bi mogao pokazivati da oni ne znaju. Stoga su veoma mnogi na njega omrzli i stali ga oblagivati da kvari omladinu učenjima sofista: pravi razlog nijesu iznosili na svjetlost, a svako je u ono doba lako vjerovao da i on uči isto što i toliki drugi. Omladina se ugledala na njega, pa se i ona stala baviti ispitivanjem ljudi, i otuda se razvilo uvjerenje da je pokvarena.
Prelazeći na samu optužnicu, Sokrat se najprije brani od optužbe da kvari omladinu. Pitanjima koja upućuje Meletu on dokazuje da Melet uopšte ne zna šta je vaspitanje i da niko pametan ne može namjerno kvariti svoje učenike. Ali, i kad bi to i bila istina da Sokrat kvari omladinu, on bi to mogao činiti samo nenamjerno, a u tome slučaju ne bi zasluživao optužbu i osudu, nego savjet i opomenu.

Optužbu da odriče bogove Sokrat pobija na taj način što Meleta primorava da tu optužbu pojača do tvrđenja kako Sokrat uopšte ne vjeruje u bogove. Tako Sokratu polazi za rukom da pobije tu tačku optužbe: on vjeruje u bogove i demone, i ove smatra za đecu bogova; a kad vjeruje u đecu, mora vjerovati i u roditelje.

U produženju optuženik daje suštinu svoga političkog postojanja, i taj dio predstavlja vrhunac njegove odbrane. On kaže, ako ga i osude, on neće biti posljednji, i neka i ne misle da on želi da bude oslobođen osude ako smatraju da ju je zaslužio; neka ga osude, on se smrti ne boji, jer vrši dužnost i stoji na mjestu koje ne može ostaviti. Nije se smrti bojao ni onda kad je stavljan na mjesta đe se može poginuti, pod Potidejom, pod Amfipoljem i kod Deliona. A zašto da se i boji smrti na položaju na koji ga je sam bog postavio? Kad bi ga sud i htio osloboditi pod uslovom da napusti svoj posao, on ne bi na to pristao. On odaje poštu sudijskoj predusretljivosti, ali će se više pokoravati bogu no njima, i dokle god bude u njemu daha i snage, neće prestati baviti se ispitivanjem istine i građane savjetovati i poučavati. Osuđujući njega, oni osuđuju sebe. »Jer, ako mene pogubite, nećete lako naći drugoga meni slična, koga bi, ako je malo i smiješno reći, bog baš poslao gradu na vrat kao na konja koji je, doduše, velik i plemenit, ali baš zbog veličine pomalo spor, i zato mu je potrebno da ga neko kucka ostrugom. Tako, eto, čini mi se, bog je mene gradu pridijelio kao takva čovjeka, koji će vas bez prestanka po cio dan, bacajući vam se svugđe na ramena, podsticati, i nagovarati, i koriti svakog pojedinog. Ovakav drugi, dakle, neće vam se lako roditi, sugrađani moji, nego ako me poslušate, pošteđećete me. Vi ćete se, možda, ljutiti, kao dremljivi kad ih bude, pa me udariti i, slušajući Anita, lako pogubiti, i zatim ćete cio ostali život neprestano spavati, ako se bog za vas ne postara i pošalje vam koga drugoga«.

Svojim životom i radom on dokazuje protivno onome što tvrde tužioci i javno mnijenje: radio je za dobro građana, pokoravajući se državnim zakonima, božjem pozivu i glasu svoga srca; odbacio je sve prijatnosti života i zapustio svoju domaću privredu, samo da bi druge mogao »podsticati« na vrlinu. Naposlijetku se poziva na sjajno svjedočanstvo svojih drugova i prijatelja i njihove rodbine. Neće plakati za milost, jer to nije ni lijepo, ni pravedno, ni bogu pristupačno.

Kad je Sokrat svršio svoju odbranu, pozvao je predsjednik porotu da glasa. Prema broju glasova kojima je osuđen, čini se da je Sokrat imao uspjeha. Od pet stotina i jednog glasa bilo ih je samo dvije stotine i osamdeset za to da je kriv, a oslobodilo ga je dvije stotine i dvadeset; da je za njega pao još trideset i jedan glas, dobio bi većinu od dvije stotine pedeset i jednoga glasa i bio oslobođen.
Zatim se prešlo na glasanje o visini kazne. Po atinskom zakonu, optuženik je po izrečenoj presudi imao pravo da i on sa svoje strane predloži kaznu.

U drugom dijelu Odbrana, Sokrat izjavljuje da ga presuda nimalo ne uzbuđuje, jer ona je u stvari njegova pobjeda, i razlaže kako ništa nije skrivio, nego je, naprotiv, svojim požrtvovanim radom zaslužio doživotnu hranu u Pritaneju. Ali, ako već treba da za se predloži kaznu, on samo na molbu prijatelja predlaže trideset mina globe, jer za toliko oni jamče, dok bi sam od svoga najviše mogao da plati jednu minu.

Zatim je porota ponovo glasala, i to za predlog ili Meletov ili Sokratov. Utisak koji je Sokrat mogao ostaviti u sudijama drugim predlogom već je unaprijed uništen prvim: hranom u Pritaneju. Taj predlog uvrijedio je sudije toliko da ih je kod glasanja o kazni osamdeset više bilo protiv njega negoli kod glasanja o krivici. Tako je osuđen na smrt.

U trećem dijelu, dakle poslije izrečene kazne, Sokrat je malo uporniji i sudije, koje su ga osudile, kori i opominje: svojom presudom oni su na grad navukli sramotu, a da su samo još koju godinu pričekali, smrt bi njega ovako stara ionako svalila u grob. A varaju se ako misle da su se sada oslobodili njegova neprijatnog ispitivanja. Biće ih više koji će to isto činiti; on ih je dosad zadržavao, ali poslije njegove smrti neće ih niko više ustaviti. Za one koji su ga optužili kaže da su od istine zaslužili »žig nevaljalstva i nepravednosti«. A one koji su glasali za njegovo oslobođenje tješi i sokoli: ta gle, on je spokojan, jer mu unutrašnji glas ništa ne zamjera, a na onom svijetu nada se samo boljemu. Jer šta je smrt? Ili je kao san u kome čovjek ništa ne sniva ili seoba bogu. Ako je san, onda je ona blagodat, jer cijelo ovo vrijeme nije nimalo duže nego jedna takva noć. Ako je, pak, seoba na drugo mjesto, đe ne kroje pravdu atinske nazovi sudije, nego prave sudije, Minoj, Eak, Radamant i Triptolem, i đe borave oni koji u svome životu bjehu pravedni, onda to nije loša seoba. Tu bi se sastao s Orfejem, Musejem, Hesiodom, Homerom, pa s Palamedom i Ajantom Telamonovim, s Agamemnonom, Odisejom i Sisifom i hiljadama drugih i provodio bi onđe svoj život istražujući i ispitujući, kao ove na zemlji, ko je od njih mudar, i ko misli da je, a nije. »S njima se onđe razgovarati i biti s hjima u društvu i i s p i t i v a t i ih, to bi bilo neizmjerno blaženstvo«. Sokrat, dakle, i život poslije smrti zamišlja kao produženje svoga ispitivačkog posla na zemlji, kao besprekidan duhovni megdan.

Posljednja Sokratova želja, u neku ruku testament, jeste želja neka s njegovom đecom postupaju onako kao što je on postupao s njima, tj. neka ih opominju i kore ako vide da se brinu za sve prije nego za dušu. »Ali vrijeme je već da odlazim — ja u smrt, a vi u život. A ko od nas ide ka boljem spasenju, to niko ne zna nego sam bog.«

Time se i završava Odbrana Sokratova, »jedno od najuzvišenijih djela svjetske književnosti«


Sokrat u tamnici i pred smrću

Poslije toga, Sokrat je odveden u tamnicu, đe bi trebalo da odmah ispije otrov. Međutim, baš u dan prije suđenja počeo se praznovati delski praznik, a dok je on trajao, tj. dok se svečana Delska galija, koja je iz Atine sa svetom žrtvom i svečarima išla na Del, ne bi vratila, niko u Atini nije smio da bude kažnjen smrću. Tako se izvršenje smrtne kazne zateglo za trideset dana, jer toliko se dana galija. nije vratila. Glas da će se ona uskoro vratiti podstakao je Kritona — njega po Platonu, a po drugima Eshina — da noću dođe Sokratu u tamnicu i da mu predloži bjekstvo, ističući dva razloga: sramotu pred svijetom i nepravdu prema đeci. Sokrat je pobijao i jedno i drugo. Ne treba obraćati pažnju na to šta će reći svjetina, nego šta će reći onaj koji se razumije u pravdu i nepravdu, a taj će se složiti sa Sokratom. Sramota bi bilo bježati. Nije nepravda pokoravati se državnim zakonima, nego je nepravda nasiljem ih gaziti. U prvoj partiji, Sokrat iskazuje lijepe misli o ljudskom društvu. Ono na čemu počiva velika društvena zajednica jesu zakoni, a oni su stvoreni »dogovorom društva«. Ko se ne drži toga dogovora, taj ne može biti član ljudskog društva. Treba, razumije se, razlikovati zakone i njihove izvršioce, pa ne okrivljivati zakone za ono što čine izvršioci. Ako društvene prilike zahtijevaju promjenu zakona, treba ih mijenjati sporazumno, bez nasilja. Poslednjega dana svog života govorio je Sokrat o besmrtnosti duše. Taj razgovor je predmet Platonova Fedona.

U tom spisu opisao je Platon poslednje časove Sokratove, i oni su protekli ovako. Kad mu se približavao čas da ispije otrov, obratio mu se Kriton pitanjem kako želi da ga sahrane. Sokrat mu najprije ispravlja način izražavanja: jer on, Sokrat nada se da će otići u krajeve blaženih, a sahraniće samo njegovo tijelo, pa mu odgovara neka tijelo sahrani kako hoće i kako misli da bi običaju najbolje odgovaralo. Zatim je otišao u odjeljenje za kupanje.
»A kad se okupao, doveli su mu đecu — imao je dva mala sina i jednog velikog — a pohodile su ga i žene od roda. Porazgovarao se s njima u prisustvu Kritonovu i saopštio im svoje poslednje želje. Zatim je ženama i đeci kazao da idu, a sam je došao k nama. I već je bilo blizu smiraja sunčeva, jer se dugo vremena zadržao u odjeljenju. A kad je k nama došao, sjedne okupan, i tek što se poslije toga samo malo porazgovorio, uđe sluga Jedanaestorice, pristupi k njemu i reče: ,0 tebi, Sokrate, neću misliti što mislim o drugima, koji se ljute na me i proklinju me kad ih pozovem da po naređenju vlasti piju otrov. Ali tebe sam ja i inače upoznao za ovo vrijeme kao n a j p 1 e m e nitijega i najozbiljnijega i najboljega čovjeka među svima onima koji su ikada ovamo došli. Zato sam i sada tvrdo uvejren da se ne ljutiš na me, nego na krivce, a ti ih poznaješ. I znaš, razumije se, radi čega sam ti sada došao, pa mi ostaj zbogom i gledaj da što lakše podneseš ono što je neminovno'! I pri tom zaplaka, okrenu se i ode. A Sokrat pogleda za njim i reče: ’Ostaj mi zbogom i ti, a ja ću to učiniti’. I u isti mah obrati se k nama:

Sokrat. Kako li je blagorodan taj sluga! I za cijelo vrijeme pohodio me, i sa mnom se razgovarao ponekad, i bio veoma ljubazan! Pa i sad, evo, kako su mu iskrene suze što ih nada mnom lije! Nego djela, Kritone, slušajmo ga, i neka mi ko donese otrov ako je istucan; ako li nije, neka ga čovjek istuca.
Kritort. Ali ja, Sokrate, mislim, sunce još sija na gorama i još nije zašlo. A znam ujedno i za druge da su poslije naređenja veoma dockan otrov uzimali; a i prije toga još su se obilno najeli i napili, a neki su se, čak, sastali i sa ženama za kojima su žuđeli. Zato nemoj da nagliš! Još ima vremena!
Sokrat. Razumije se, Kritone, oni o kojima ti govoriš rade tako: oni misle da će nešto postići ako to rade. Ali ja, razumije se, neću to raditi; jer ako ispijem otrov malo docnije, mislim da tim neću dobiti ništa drugo no sam sebi steći sramotu, zato što žudno prianjam za život i pošteđujem ga kad u njemu ničega više nema. Nego hajde, poslušaj me i čini onako kao što ti kažem!

Kad je to čuo, namignu Kriton svom sluzi, koji je stajao pored njega. I sluga iziđe, a pošto se dugo vremena zadržao, dođe s onim čovjekom koji je imao naređenje da mu pruži otrov, i već ga je nosio u peharu istucana.
A kad Sokrat ugleda čovjeka reče: Dobro, dragi moj, ti se razumiješ u tim stvarima: šta treba da radim?

Sluga. Ništa drugo nego, kad popiješ, da hodiš okolo dok ti noge ne otežaju, a onda lezi! Otrov će već sam učiniti svoje.
I pri tom pruži pehar Sokratu. A on ga uze i sasvim vedro, Ehekrate, ni da bi i malo zadrhtao ili promijenio boju ili lice, nego, kao što je bio njegov običaj iskolači oči na čovjeka i zapita ga:
Sokrat. Šta kažeš za ovaj napitak? Smije li se što izliti kome za žrtvu ili ne?
Sluga. Samo toliko, Sokrate, priređujemo koliko mislimo da je dovoljno.
Sokrat. Razumijem, ali je valjda slobodno bar pomoliti se bogovima, a to je, čak, i potrebno da seoba odavde k njima bude srećna. To ja i molim ovim, i neka mi se to ispuni!

I čim to reče, primače pehar k ustima pa sasvim lako i prijatno otrov ispi. I većina od nas umjela je prilično da se uzdržava od plača, ali kad ga viđesmo kako pije i kako je ispio, ne mogosmo se više savlađivati, nego i meni samome, mada sam se otimao, suze potokom potekoše, tako da sam lice pokrio i stao sebe oplakivati; ne njega, nego svoju sudbinu što moram da gubim takva prijatelja! A Kriton je već prije mene bio ustao jer nije mogao da zaustavi suze. A Apolodor je već i prije neprestano suze ronio, a sada baš udari u ridanje i stade plakati i žalostiti se, tako da je sve prisutne dirnuo u srce, osim samoga Sokrata. A ovaj će reći:

Sokrat. Šta to radite, čudnovati ljudi? Ja sam žene baš zato i uklonio odavde, da ne griješe tako, jer sam čuo da treba umirati u pobožnoj tišini. Zato ćutite i budite hrabri!
Poslije tih riječi, mi se postiđesmo i prestadosmo plakati. A on prošeta malo, pa kad primijeti da mu noge otežavaju, legne na leđa, kao što mu je čovjek savjetovao. I u isti mah onaj što mu je pružio otrov stane ga pipati i na mahove ogledati mu stopala i udove; zatim mu stopalo čvrsto stisne i zapita ga da li osjeća, a on odgovori da ne osjeća. I zatim opet učini to i to i sa golenicama; i pritiskujući tako po tijelu pokazivaše nam kako se ohlađuje i koči. I on ga je i dalje pipao i najzad reče: kad mu otrov stigne do srca, onda će preminuti. Već mu je bio trbuh gotovo ohladnio, i on se otkrije, jer je bio zastro glavu, i reče poslednje riječi:

Sokrat. Kritone, Asklepiju dugujemo pijetla! Prinesite tu žrtvu, nemojte zaboraviti!
Kriton. Prinijećemo, nego gledaj imaš li što drugo još da nam kažeš?
Na to pitanje Sokrat više ne odgovori, nego se za trenutak stane trzati a onaj ga čovjek otkrije: oči mu bjehu ukočene. Kad Kriton to viđe, zatisnu mu usta i zaklopi oči.

Tako nam se, Ehekrate, prestavio naš prijatelj; to je bio svršetak čovjeka koji je, kao što mi smijemo tvrditi, od svih savremenika, koje smo mi upoznali, bio najbolji, i uopšte, najumniji i najpravedniji«

To se dogodilo u prvoj polovini mjeseca juna.U većoj ljepoti i s većom pobjedom nije umro nijedan revolucionar. Ima vijesti po kojima bi se Atinjani uskoro bili pokajali za svoje djelo. U znak žalosti zatvorili su gimnazije i druge škole, Meleta osudili na smrt, ostalu dvojicu tužilaca prognali, a Sokratu postavili statuu od bronze, rad Lisipov. A kad je uskoro prikazivan Euripidov Palamed, svima gledaocima padala je na pamet slična sudbina Sokratova, i kad je hor pjevao:

»Ubili ste, ubili ste od Helena najboljega i najmudrijega, koji nikom nije zla činio — slavuja Muza.«

cijela je publika proplakala.

Izvor:
F. Koplston – Istorija filozofije, Grčka i Rim
M. Đurić – Istorija helenske etike
Đ. Šušnjić – Sokrat, život za istinu
Platon – Odbrana Sokratova
V. Djurant – Um caruje



MILOŠ ĐURIĆ - ISUS I SOKRAT

Isus, uopšte, ima zajedničkih crta sa Sokratom.

I jedan i drugi, krotki i smjerni u srcu, mrze na one koji se grade učeni, mudraci i razumni, na sofiste i demagoge, na književnike i fariseje; odbacuju pisanje knjiga i saobraćaju sa bližnjima živom riječju, i to Sokrat kao logičar obraća se njihovu umu, a Isus kao prorok njihovu srcu.

I jedan i drugi vjeruju da se obnova života ne može očekivati od promjene državnih oblika ili državnih ustanova, nego od čovjeka pojedinca, od njegova jasnog mišljenja i razvijenog shvatanja odnosa prema bližnjima, a iz takva shvatanja razviće se zdrav i skladan zajednički život u društvu i državi.

I jedan i drugi obraćaju se unutrašnjem životu čovjeka pojedinca. Sokrat je govorio: »A nije te stid što se staraš za blago kako ćeš ga što više nagomilati. . . a za dušu da bude što bolja, za to se ne staraš i nimalo ne haješ?« A Isus: »Jer kakva je korist čovjeku ako sav svijet dobije a duši svojoj naudi? Ili kakav će otkup dati čovjek za svoju dušu?«

I jedan i drugi vjeruju da djelaju u ime više sile koja ih je poslala da budu viđelo koje gori i svijetli: propovjednik iz Galileje u ime Oca nebeskog, a mudrac iz Alopeke u ime delfijskog boga, i s malim jezikom i sa malo riječi govore o najvećim i najdubljim stvarima, Sokrat služeći se pojmovima, a Isus parabolama.

I jedan i drugi imaju cio jedan svijet protiv sebe, a samo malen broj prijatelja i apostola uza se. Sa Sokratom bilo je dvanaest neposrednih učenika i književnih apostola: Antisten, Aristip, Eshin, Euklid, Kriton, Ksenofont, Platon, Simon, Simija, Kebet, Fedon, Kritija. Toliko ih je bilo i sa Isusom: Simon Petar i brat mu Andrija, Jakov i Jovan, sinovi Zevedejevi, Filip i Vartolomej, Toma, Matej, Jakov Alfejev, Tadija, Simon Kananit i Juda iz Kariota. Sokrata izdao je Kritija, zbog žudnje za vlašću, a Isusa Juda zbog srebroljublja.

I jedan i drugi bili su optuženi za svoje učenje. Sokrata su optužili Anit, Likon i Melet, a Isusa glavari svještenički i književnici, ali se atinski narod brzo pokajao i prognao Sokratove tužioce, a narod koji je pred Pilatom vikao: »Raspni ga, raspni«, i vidio kako je, kad Isus izdahnu, pala tama i pomrčalo sunce, vraćao se sa Golgote bijući se u grudi.

I jedan i drugi vrše djelo kojim jednu oblast dijele na dva dijela: Sokrat istoriju filozofije, a Isus istoriju religije.

I jedan i drugi potvrđuje svoje učenje smrću: Isus Hristos strada za vrijeme Pontija Pilata od krsta, koplja i sunđera, a Sokrat za vremena arhonta Laheta od otrova kukutina. Ali dok je Isusovo umiranje najveći bol koji se ikada vidio između neba i zemlje, i njegova smrt kosmička drama, pri kojoj se zemlja trese, kamenje raspada i sunce pomračuje, Sokratov oproštaj sa životom, bez ikakva klicanja u propasti, i bez ikakva otimanja u trzajima bola, liči na sunce koje blago na gorama sija i tiho prosipa svoje posljednje zlato.

Mladi Isus, sin božji, pobjeđuje smrt vjerom u vaskrsenje, a stari Sokrat, sasvim ljudski čovjek, spokojstvom čovjeka čije su duhovno biće već ozarili zraci vječnosti.

ĐURO ŠUŠNJIĆ - SOKRAT I ISUS

Teško je upoređivati tako jedinstvene, neponovljive i izuzetne ličnosti kao što su Sokrat i Isus, jer je svaki za sebe posebna priča, ali postoje izvjesne sličnosti u njihovom karakteru, u načinu poučavanja, u njihovom ponašanju, njihovom udesu, društvenim i duhovnim posledicama njihovih poruka. „Koliko se god jedna civilizacija razlikovala od druge, koliko se god zakoni, običaji, uvjerenja i idoli razlikovali u pojedinim razdobljima, u pojedinim tipovima i rasama ljudi, zapažam u vladanju velikih duhovnih vođa izvanredno poklapanje, potvrdu istine i cjelovitosti koje može pojmiti čak i dijete.'"

Istorija filozofije i religije ne poznaje nekog mislioca ili osnivača religije o kojima se više pisalo, a da oni sami nijesu ništa napisali: oni nijesu pisali, ali su o njima napisane čitave biblioteke! Nijesu ništa pisali, jer tamo đe ima mnogo pisaca i još više spisa, zamagljuje se i zatrpava duhovna veličina izabranih. Na obojicu mogu da se odnose riječi sv. apostola Pavla: ,,Vi ste naše pismo, napisano u našim srcima, koje poznaju i čitaju svi ljudi."

U Fedru Sokrat odgovara na pitanje radoznalih zašto ništa ne zapisuje: „Pisana riječ liči na sliku. Čini ti se da je slika živa, ali ako je što zapitaš, ona dostojanstveno ćuti. Tako je i s pisanom riječi; učini ti se da ona govori kao da nešto razumije; ako li je, pak, zapitaš u želji da doznaš nešto od onoga što ona tvrdi, pokazuje svagda jedno te isto. A kad je objavljena, potuca se svukuda, te dolazi i onima koji je razumiju i one za koje ona nije. A kad je ko zlostavi i nepravično obruži, svagda joj treba očeve pomoći: jer sama se ne može ni odbraniti ni sebi pomoći. Drukčija je njena rođena sestra, živa riječ, jer ona se sa znanjem zapisuje u dušu onoga koji se uči, a umije sama sebe da brani i zna da govori i da ćuti s kim treba. Takva je riječ živa i dušata, a pisana bi se mogla obillježiti kao njena sjenka. Pametan čovjek piše samo radi igre ili zato da sabere uspomena za zaboravnu starost i za sebe i za svakoga drugoga ko ide istim tragom."

Za oba duhovna gorostasa svijet materijalnih dobara nema nikakvog značaja, jer su oni svim srcem, dušom i duhom vezani za vrijednosti koje nijesu od ovoga svijeta: njima je bila beskrajno važna vjera u boga, a ne zvanični oblici vjere; preuzeli su život i vjeru na sopstveni rizik bez potrebe da se pretvore u idol ili kult. Oni nemaju imovine: sve svoje nose sa sobom! Govor o duši, tijelu i stvarima upućuje na ljestvicu vrijednosti: duša je ono božansko u čovjeku, tijelo je posuda duše, stvari su sredstva za oboje! Za jednog i drugog značajna je unutrašnja stvarnost, jer ovo što se zove spoljašnja stvarnost samo je ogledalo unutrašnje. Oba su bila uvjerena da obnova života dolazi iznutra a ne spolja. Oba zahtijevaju duhovno ispitivanje, napredovanje i usavršavanje. Nijesu sebe smatrali učiteljima, ali su sudbonosno uticali na one koji su ih čuli, a još više na one koje su duhovno dodirnuli poslije svoje smrti. Oni su širili svoje učenje u vremenu, ali njihove misli nijesu mogle da stanu u okvire njihova vremena. Oni su djelovali u vremenu, ali ono što su rekli ostaje za sva vremena: svaki čovjek u svako doba ima šta da čuje, ako ima odgovarajuće uvo! Svaki od njih unosi u svijet duha nešto što ranije nije postojalo, neku novost ili novosti, radosne i dobre vijesti, koje se ne mogu izvesti ili svesti na ranije uslove mišljenja. Njihove misli su veoma složene, pa ih ljudi razumiju na različite načine, što ih čini djelotvornim i u drugim oblastima života. Bili su duhovno jaki, ali nijesu imali nikakvu svjetovnu moć. Njihova riječ odjekivala je u dušama i srcu pokoljenja kroz vjekove, jer dira u dubinske slojeve bića. Oba su vezana za svoje slušaoce više no za svoje porodice; oba su ponesena idejom služenja višim vrijednostima i svojim bližnjim; oba znače proboj kroz navike i zrače novim početkom; oba potiču iz običnog naroda, ali su postali uzor i mjera za svoje sunarodnike; davali su odgovore na takozvana prokleta ili granična pitanja, dodirujući i pitanje o krajnjim ljudskim moćima i mogućnostima; obojica često ćute, ali ništa bitno ne prećutkuju; obojica su svjesna da najdublja iskustva teško prelaze u riječi i pojmove; oba su bila uvjerena da ih je viša sila obdarila sposobnošću da razumiju i propovijedaju istinu; u njima je bog postao sličan čovjeku i čovjek nalik na sebe; u njima je duhovni čovjek dostigao najviši oblik.

Oni su se razlikovali od svih drugih, iako to nijesu željeli; nijesu bili ponosni na to što su izabrani, ali su visoko cijenili svoju nezavisnost; nijedan ni drugi ne mogu da mrze, samo vole i praštaju; oba vode nepredviđene razgovore sa živim ljudima a ne sa ustanovama; oba su mislioci krize svijeta, iako nude različite puteve izlaska iz nje; obojica dolaze u vrijeme nevolja kada cijena životu naglo pada i kada čovjek gubi svoj lik; njihova mišljenja su moćna i po tome što se ne mogu u cjelosti ostvariti u iskustvu, jer ako bi to bilo moguće, ubrzo bi pala u zaborav; njihova učenja su poznata, ali nijesu do kraja spoznata u svom bogatstvu značaja i značenja; oba su osobena i po tome što nikada nijesu iznevjerili sebe i svoje učenje, a onda ni one koje su učili.

Sokrat i Isus obraćaju se pojedincima a ne ustanovama, jer su ove strašila za narod; oba vjeruju da se preobražaj mora desiti u duši i duhu pojedinca prije no u ustanovama društva; nijesu bili pasivni posmatrači događaja, već aktivni učesnici; oba vide granice racionalnog saznanja i uzdaju se u bezgraničnu vjeru u boga; oba stoje kao dva usamljena drveta života među smrtnicima; zahtijevaju čistotu srca, duše i duha nezagađene drugim interesima i strastima; i jedan i drugi ispoljavali su ogroman uticaj na svoje slušaoce, ali nikada putem moći: navodili su ih da se sami približe istini otkrivajući je u sebi; sami su bili učeni i umni, ali se ne prave takvima, kao što su to činili sofisti i fariseji; bili su im strani oni koji su bogati i uobraženi da nešto znaju, a u stvari ništa ne znaju.

U obojice se ponavlja priča o usamljivanju, patnji i stradanju; oba su optužena za izdaju svoje i kritiku paganske vjere; obojica su bila uvjerena da je bolje biti žrtva nepravde nego da se nepravda nanosi drugima; oba su imali brojne protivnike i neprijatelje, a malo sljedbenika: jedan i drugi imali su po 12 učenika; svakoga od njih izdao je njihov učenik; oba su položili svoje živote za istinu, od koje su drugi jako udaljeni, ali dovoljno blizu da ih pogube; oba su u svakom trenu mogli da izbjegnu smrt, ali to nijesu htjeli, jer su oba poslušala božji glas u sebi; ni jedan ni drugi nijesu se povukli pred optužbama i osudama, čime su potvrdili svoju nevinost pred bogom i ljudima; oba su prihvatila ulogu slugu koji pomažu bližnjima da postanu punoljetni.

Za obojicu je osobeno da je to bila borba jednoga koji je duševno i duhovno bogat i mnoštva koje je u tom pogle du beskrajno siromašno. Obojici se gomila rugala, iako su bili neuporedivo iznad nje: gomila ne trpi izuzetno, lično, božansko! Nijesu pripadali nijednoj suparničkoj stranci, nego su bili to što su htjeli biti, pa su zato doživjeli otpor istorijskog trenutka vječnim istinama. Oba su umrla nasilnom smrću, ali se nijesu bojali smrti, i tako dokazali da se stari strah od smrti može da savlada u ime vrijednosti za koje su živjeli. Prihvatili su smrt kao volju božiju, a ne kao odluku sudija. Kako su na svijet gledali, tako su u njemu živjeli i umrli. U ljudskom tijelu su ovaplotili mit.

I da završim ovo poređenje dva duhovna heroja koji su, svaki u svojoj oblasti, darovali ljudima ono što je bilo najbolje u njima samima. Sinovi svjetlosti su začetnici, zato niko nije prije njih; oni su krčioci, zato je svima lakše poslije njih; oni su najbolji izuzeci, zato niko ne stoji iza njih; oni su granica ljudski mogućeg, zato su ravni bogovima; oni su prekretnice, zato računamo vrijeme u odnosu na njih; oni su veliki mir, zato nas i uznemiruju; oni su iskorak, zato nas i opominju; oni su tajna, zato se vječno odgonetaju; oni su mjerilo, a svi drugi samo pokušaji; oni su čudo ljudske prirode, a svi drugi blijede sjenke; oni su bogoliki, zato u njima cijenimo ono što sami nijesmo.